|
Bankrot i posledice - Teofil Pančić |
|
|
|
utorak, 19 avgust 2008 |
|
Bilo je oko pet sati poslepodne, spoljna temperatura oko 38 stepeni u hladu
i 83 na suncu, a ona u autobusu još nešto viša, tačnije, bliža onoj na površini
Merkura, na njegovoj strani okrenutoj Suncu. Ružna zagušljiva limenka, model
„ponos Ikarbusa iz veselih devedesetih“, počela je da se zaglavljuje u gužvi
već negde oko Bloka 30, a potpuno je uronila u Veliki Nepokret negde kod Kundaka,
odakle smo se vukli beskrajno sporo ka mostu, minut kreni, dva minuta stani, i
sve tako, a onda se probijali kroz ostatke konc-logora Staro sajmište (takvu
dražesnu, nedovoljno eksploatisanu privilegiju imaju samo Beograđani, zar ne?),
izdisali preko tramvajskog mosta i pešačkom brzinom klopotali pored autobuske i
železničke stanice. Naivan i neobavešten, nisam imao pojma zašto nam se bez
najave desio rimejk nedavnih megazastoja iz vremena dok je jedan od čak tri
savska mosta bio zatvoren. Kako god, onda je trebalo da skrenemo u Nemanjinu,
ali to nije bilo moguće: umesto toga, otišli smo sve do Mostarske petlje, pa
niškim autoputem otprilike do Paraćina (dobro, neznatno preterujem), da bismo
izbili negde kod Autokomande i odatle zauzeli odlučan kurs pravo ka Slaviji.
Kad smo napokon stigli, već mi je bilo vreme za još jedno brijanje. Da su nas
na izlasku dočekivali sa uperenim šmrkovima iz kojih sukljaju jaki mlazevi
vode, niko se ne bi bunio, naprotiv. No, nije nas dočekao niko, osim smorenog
saobraćajca koji je mahao i pokazivao da se u Nemanjinu ne sme ni odozgo.
|
|
|
Noć crkotine - Teofil Pančić |
|
|
|
nedelja, 03 avgust 2008 |
|
One
večeri kada je radikalsko-narodnjački bašibozuk odigrao svoj bedni desant na
Beograd, prijatelj mi piše: „ala bije Ivica, čuje se od Doma omladine sve do
Voždovca“. Okej, Voždovac je podaleko, no ja sam još mašala dalje, kojih
sedamstotinak kilometara, ali na drugu stranu, evo me gde zurim u pučinu
severnog Jadrana, a sve ono što se ovih dana zbiva Tamo, u Beogradu – kako
zapravo lako čovekovo Ovde postane Tamo! – izgleda mi kao neki loš, prežvakani,
izanđali vic, produkt odrtavelog smisla za humor nekog daljeg rođaka koji
grohoće od smeha na svaku banalnu psovku, a vi se crveneći uljudno smeškate,
tobože učestvujete u kretenskoj pošalici. Hoću da kažem, Srbija je i dalje
jedno užasno egzotično mesto u kosmosu, dovoljno je da se samo malo izmaknete
pa da vam sve to izgleda nadrealno, a bogme i sasvim bolesno u toj svojoj
zaumnosti. Ne zato što bi Srbija i Srbi po nekom nepostojećem defaultu bili
„gori od drugih“, nego zato što Srbija živi kao zatočena u vremenskoj kapsuli,
zato što je ona nekako jedina – uz nesrećnu, raščerečenu Bosnu, ali na drugi
način – ostala da se bakće sa stvarima o kojima se više ništa suvislo ne može
ni reći, ni učiniti – koje naprosto treba prepustiti prirodnom odumiranju. Jer,
ako to odbijete da učinite, možete se i sami zaraziti smrću, što je ionako sudbina koja je Srbiji sasvim nedavno
i bila namenjena, i koju bi joj svi oni nadžidžani krvavi pajaci sa bine na
Trgu Republike ponovo namenili, samo da mogu.
|
|
|
Ubistvo Radovana Davidom - Teofil Pančić |
|
|
|
petak, 25 juli 2008 |
|
Doteralo je dotle da valja početi s elementarnim činjenicama. Dakle: 1.:
Dragan David Dabić ne postoji; 2.: Radovan Karadžić postoji. Naime, ako je
suditi po većini srpskih medija, pre bi se reklo da je obrnuto. Virtuelni Dabić
okupirao je svu pažnju, kreatura je nadmoćno pobedila kreatora, ali to je
kreator, zar ne, od početka i hteo. I umalo da u tome postigne apsolutni uspeh,
umalo da Karadžić ode u trajno nevidljivo tihovanje,
naročito sa haške tačke gledišta. U redu, Karadžić je napokon uhapšen, i to ne
zbog Dabićevih nego zbog svojih nepočinstava, ali veliko je pitanje jesmo li mi
toga uopšte svesni? Od ponedeljka uveče satima zurimo u televizor, pratimo i
komentarišemo Događaj, ali šta je ovde uopšte Događaj, šta se to tačno desilo? U
jednom osobito perverznom obratu uloga, na kraju ispada da je fašistička bagra
koja se ovih dana valja beogradskim ulicama pokazala najviši stepen osećanja za
stvarnost: jedino njima je uhapšen Radovan Karadžić, a za Dabića ih nije ni
najmanje briga, što se njih tiče, ovaj može odmah da crkne; nama ostalima, pak,
uglavnom nije uhapšen Radovan Karadžić – jer ko je nama, jelte, uopšte taj
Radovan Karadžić – nego nam je uhapšen David Dabić, zvan Dragan, pa se sada
silno zanimamo da što više saznamo o tom neobičnom čoveku-monadi: gde i kada se
rodio, čime se sve bavio, gde je putovao i gde se sve ukazivao, da li je varao
ženu sa stanovitom „mladolikom crnkom“ iz Zemuna? Dobro, ali, koju ženu, zaboga?
Pa, Karadžićevu! Ali, kako Dabić može da vara Karadžićevu ženu? Može, sve može
u paralelnoj, paramedijskoj parastvarnosti.
|
|
|
Bijeljinska nokturama - Teofil Pančić |
|
|
|
utorak, 08 juli 2008 |
|
Kada pređete horor-most
na Savi između Sremske i Bosanske Rače, na drugoj vas obali dočeka
tabla dobrodošlice u Republiku Bosnu i Hercegovinu; već desetak
metara dalje, eto i table – rekao bih, podjednako velike – koja
vas prijateljski vabi u Republiku Srpsku. Onaj moj unutrašnji cinik
odmah se budi pitajući: šta je to zapravo, danas i na ovom mestu,
Bosna i Hercegovina? Možda tih desetak simboličkih metara »ničije
zemlje«, iza koje počinje Stvarni Život?
Svetlana L, Miša B.
i ja krenuli smo u Bijeljinu, na promociju 11. knjige Peščanik FM;
ko zna koju po redu, ali tek drugu u Bosni i Hercegovini (posle
Sarajeva), i svakako prvu u Republici Srpskoj. Od početka ne znam
šta da mislim o toj ideji: državolika tvorevina RS oličenje je i
ovaploćenje svega onog ružnog i sramnog u savremenoj srpskoj
istoriji, i mnogo sam srećniji kad ne moram da imam bilo šta s
njom. No, na drugoj strani, koja vajda od
kvaziaristokratskog prezira? Svugde živi i soj i nesoj, pa tako i
tamo...
|
|
|
Ideolog(ija) nedovršivog rata - Teofil Pančić |
|
|
|
petak, 27 juni 2008 |
|
Jedna od brojnih
blagodeti koje donosi odlazak Koštunica Vojislava u opoziciju je to
što će ubuduće biti mnogo manje razloga da se čovek njime bavi,
recimo, da piše o njemu i njegovim umnim aktivnostima. Ne zato što
će ovaj ubuduće biti manje zanimljiv – ne može se, uostalom,
biti manje zanimljiv od Koštunica Vojislava u bilo kojem agregatnom
stanju – nego zato što iz opozicije ipak neće moći da čini
toliko aktivne štete.
Drugim rečima, biće taj čovek i dalje nepodnošljivo produktivan,
ali mi posledice njegovih misaonih napora nećemo tako neposredno
osećati na svojoj grbači. Ne kažem, vajda nije mala; možda se
zbog nje i može istrpeti ova revija SPS-zombija, garnirana krajnje
sumnjivim Tadićevim femkanjem oko mandatara. A možda i ne,
videćemo.
|
|
|
Ortodox Celts - Teofil Pančić |
|
|
|
utorak, 24 juni 2008 |
|
Možete
li da zamislite ovu ljupku
žanr-scenu: naši stari NSPM-drugari Đorđe O’ Vukadinović i
Slobodan O’ Antonić sede u Irish pubu i nazdravljaju irskom
referendumskom istorijskom „ne“ sedmom turom Ginisa...
Pa osmom... Pa devetom... I tako sve dok se ne strovale pod masivni
sto od hrastovine, zagrljeni, zaaagrljeni, sve pevajući potpuri
pesama The Pogues, naročito Dirty
Old Town...
Ovu
dvojicu apokrifnih pivskih veseljaka ovde apostrofiram takoreći
slučajno – naprosto su se namestili, pošto su se o „irskom
slučaju“ promptno i jasno očitovali: jedan u Utisku nedelje,
drugi u Politici. Inače, bez
sve šale, srpska je „nacionalna inteligencija“ – ako imamo (to
jest, nemamo) „nacionalnu vladu“, zašto da nemamo (to jest,
imamo) i „nacionalnu inteligenciju“, šta god to bilo - odnekud
silno oduševljena ishodom irskog referenduma, kaogod što je onomad
bila delirična zbog francuskog i holandskog referendumskog odbijanja
Ustava EU. Sam dobri Bog zna šta te ljude u tome toliko usrećuje?!
A klikću od sreće ovih dana jatimice! Prosto čoveku dođe da ih
priupita, sve sećajući se ciničnog i mudrog Čerčila: nu, mrčo,
oli ti živjet’ u tu Irsku? Ako ne, što te se to tako tiče?!
Gledaj svoja posla!
|
|
|
Drugi život Stojana Ž. - Teofil Pančić |
|
|
|
nedelja, 15 juni 2008 |
|
Kakvo stepenovanje negacije: prvo je bilo „nismo mi“. Ta, gde bismo mi tako
nešto! Onda je nastalo „nisam ja“. Na kraju je, izgleda, došlo do onoga da ni
„ja nisam ja“. Tako ni Stojan Župljanin više nije onaj koji se takvim rodio,
nego je nekakav Vukadin. S tim Vukadinom je, inače, sve u najboljem redu, osim
što je umro pre šest godina. Pa su dobri ljudi iz SUP-a Bačke Palanke ponudili
Župljaninu da preuzme njegovu identitetsku masku, da postane Vukadin, jerbo je
u Srbiji neki crni vakat došao, kad ne smeš biti ni Župljanin, a kamoli neki
drugi mladić.
I tako je Župljanina-koji-to-nije skleptalo u Pančevu, u Dunavskoj 5, u
jednoj od onih stambenih zgradica od betona i crvene cigle; omiljeni
graditeljsko-stambeni stil poznog socijalizma. A taman se bio navikao na
pančevački vazduh, onaj što se i vidi i čuje. I eno sad tog čoveka pred
Nadležnim Organima, i jedino što ima za reći o sebi, svom životu i tome kako je
dospeo do ove tačke jeste da on i nije on, nego je neko drugi, neko ko ništa ni
ne sluti o svojim posmrtnim avanturama. Ima li, pitam se, ikoga da ga zapita:
ako ti, prikane, nisi ti, ko je onda ti u ovom mandatu? Ko vrši dužnost Stojana
Župljanina dok se ti ovde izmotavaš? I ko je uopšte, na kraju krajeva, taj
Stojan Župljanin?
|
|
|
Žaba i škorpija - Teofil Pančić |
|
|
|
etvrtak, 29 maj 2008 |
Pretpostavljam da znate onu o žabi i škorpiji... Zamoli, dakle, škorpija
žabu da je prenese preko reke. Žaba odbija: neću, ubošćeš me! Ma kakvi, veli
škorpija, pa nisam blesava, obe bismo potonule! Žaba zaključi da to ima rezona
i pristade, škorpija joj se pope na leđa, i one zaploviše ka drugoj obali. I
taman kad je sve trebalo da se završi u najboljem redu, kad se druga obala već
jasno nazirala, škorpija ipak ubode žabu, i obe krenuše da tonu; žaba je upita,
umirući, zašto je to učinila, kad ne zna da pliva, pa će se sada i ona udaviti.
Šta da radim, takva mi je narav, to je jače od mene, rezignirano joj objasni
tonuća škorpija...
|
|
|
Ivičina božanska siesta - Teofil Pančić |
|
|
|
ponedeljak, 19 maj 2008 |
He sleeps with angels (to soon)
He's always on someone's mind
He sleeps with angels (too late)
He sleeps with angels (too soon)
Neil Young: Sleeps With Angels (1994)
Bog je, po stanovitoj školi mišljenja, šest dana stvarao svet, a sedmog se
odmarao. Znate već tu priču: prvo je uveo osvetljenje, a posle se pobrinuo za
vodovod, kanalizaciju i ostalo pokućstvo i instalacije, zaključno sa zverovima
i ljudima. Otuda nije čudno da oni koji veruju da je to baš tako bilo Boga
toliko poštuju i toliko ga se boje: kako da ponizno ne respektuješ nekoga ko je
za ciglih šest dana stvorio Sve Ovo, od kvazara i pulsara do tostera i Lu Rida?
|
|
|
Tri silaska Vojislava K. - Teofil Pančić |
|
|
|
etvrtak, 08 maj 2008 |
Ima takvog sveta,
znate ih i sami: onih što lažu i kad govore istinu. To jest, kada im se čini da
je ono što govore sušta istina. E, tada lažu najviše! Jer, ta je laž dublja od
one (pri)prosto manipulativne, one koju upotrebljava samosvesni lažov: toj laži
nesvesnoj sebe snagu daje upravo lažovljevo uverenje u neupitnu istinitost
sopstvenih reči. Ta iluzija, naime, ume da bude zarazna, a dok zaraza prođe već
je kasno – laž je opustošila što je mogla. A mogla je mnogo.
|
|
|