|
Vreme sporta i razonode - Svetislav Basara |
|
|
|
petak, 18 septembar 2009 |
|
Jednom, tamo na samom
početku osamdesetih, sedeo sam sa mojim, odavno nažalost pokojnim,
drugom Zoranom Ćirom ispred Gradske kafane u (tada još uvek)
Titovom Užicu, kad se odnekud pojavi neka omladinska radna brigada
uzvikujući „Tito, partija, omladina akcija.“
Vlasnik grada je već
bio umro; iako su se političari zaklinjali da će i posle njega biti
Tito - sve je već počelo da se osipa, da odlazi dođavola;
pronicljiviji su mogli shvatiti kako će sve to završiti. U takvom
ambijentu kasnog, dekadentnog komunizma, pojava omladinske brigade
delovala je prilično bizarno. Jeste, forma se nekako održavala, ali
sve je iznutra bilo šuplje. „Eto“, reče Zoran, „u Italiji
haraju Crvene brigade, a mi još petljamo sa ovim kurajberima.“ Šta
je pisac hteo da kaže prepričavajući ovu uspomenu? Hteo sam da
kažem da su nekada brigade bile - brigade, a parade - parade. Posle
su brigade postale lakrdija, a parade su - zbog besparice i manjka
interesovanja - prestale da se održavaju. Konačno, Srbija je
postala (navodno) demokratska zemlja; zveckanje oružjem ne ide uz
demokratiju. (Mada bih onako laički preporučio da Vojska Srbije
porazmisli o zameni Titovih oficirskih uniformi nekim novijim
modelom). Ali Srbija je ovo. Nekakvih parada uvek mora biti. Tako se
velika prašina podigla oko najavljene „Parade ponosa“. Lokalna
gay populacija, naime, namerava da izađe na ulice i da organizovano
proparadira Beogradom. Nemam ništa protiv. I sam sam se jedne zgode
- doduše slučajno - našao usred jedne gay parade; tumarao sam po
Torontu, pa upadnem u veselu povorku. Zurle, tambure, tange, ništa
što nije viđeno. Ništa naročito.
|
|
|
Amandmani (2) - Svetislav Basara |
|
|
|
etvrtak, 03 septembar 2009 |
|
Opet nam se oglasio Marinko M. Vučinić. Onako skromno.
Trogatelno. Demokratski. Zahteva da se objavi njegov tekst kako bi se
utvrdio „meritum stvari“. Budući da redakcija Danasa nije našla
za shodno da preštampa njegov dugački, nepismeni i nebulozni tekst
(zauzelo bi to celu stranu), ja ću ovde ukratko prepričati sadržaj
tog pisanija kako Marinko ne bi bio uskraćen, onemogućen.
Skrajnut, itd. Elem, Marinko, sve poznatiji pod nadimkom „Bara“,
Vučinić temelji svoje tvrdnje o tome da sam konvertit na osnovu
činjenice da je za vreme dok sam bio urednik užičkog časopisa
Međaj, pre dvadeset i više godina, objavljen broj posvećen
razgovoru sa Sretenom Marićem i Dobricom Ćosićem. Fakat, objavljen
je. Puka činjenica. Niti sam kad krio da sam u to doba bio uveren da
je Ćosić bio stožer naše (pokazalo se - kilave) opozicije, niti
sam kad krio da sam potpisao taj broj, niti se kajem što sam ga
potpisao. Štaviše, mislim da taj broj Međaja još uvek ima izvesnu
istorijsku vrednost. Ono što MMV prećutkuje jeste isto tako
neosporna činjenica da je taj broj uredio i razgovor vodio Slobodan
Gavrilović, član redakcije. Taj svat je još uvek na istom poslu.
Istina, na višem. Državnom nivou.
Ali to je njegova stvar.
Moje stvari su, pak, moje stvari. Budući da meni - za razliku od
Slobe Gavrilovića - Dobrica Ćosić nije ni idol, ni ktitor ni
politički mentor, već jedan od mnogih ravnopravnih učesnika u
javnom, kulturnom i političkom životu, što će reći osoba čije
delovanje, kao i delovanje svih drugih, podleže kritici javnosti,
kada je, dakle, vajni i vapajni pozivar na „nacionalno jedinstvo“
izjavio početkom devedesetih kako bi ponovo krenuo u rat protiv
četnika, ja sam shvatio da je taj čovek krajnje sumnjiv. Iz prostog
razloga što ne uspeva da prevaziđe tragičnu nacionalnu
rascepljenost. Posle je sled događaja i samopotkazivačka
progresivna demencija „oca nacije“ pokazala kakva je to
„demokratija“ po meri Ćosića i njegovih poslužitelja.
|
|
|
Amandmani - Svetislav Basara |
|
|
|
nedelja, 30 avgust 2009 |
|
Ako
već autoritet jednog anonimnog velikana kao što je Marinko M.
Vučinić, za koga osim uže porodice niko nije čuo, tvrdi da sam
konvertit, ko sam ja pa da ne budem konvertit. Eto me natrag kod
Vojislava Koštunice. Posuo sam se pepelom po glavi. Vraćam se,
doduše preko novina, u DSS da pokajnički dam svoj amaterski
doprinos istinoljubivoj misiji lažnog Mesije.
Možda
dobijem i stan za 120 evra.
Pre nego što se pozabavim konvertitskim poslovima, rekao bih
nekoliko reči o Marinku M. Vučiniću. S moje tačke gledišta.
Elem, Marinko je prvoborac džihada protiv mog novinskog teksta (i
istoimene knjige novinskih tekstova) Fundamentalizam debiliteta.
Tekst novinski. Knjiga, pak, zbirka novinskih tekstova. Nesretni
Marinko uporno tvrdi da ja nameravam da putem novinskih tekstova
promenim istoriju, geografiju, kulturu, umetnost, PDV i ko zna šta
sve još. Radi to, s vremena na vreme, veoma ubedljivo. Ima tu,
međutim, jedna začkoljica. Uz svoje tekstiće, najčešće
objavljivane u Novoj srpskoj političkoj misli, valjda jedinom
„ozbiljnom“ političkom časopisu na svetu koji ima i sportsku
rubriku, Marinko M. V. redovno objavljuje svoju fotografijicu kojom,
ma koliko da sam pokajnički raspoložen, belodano dokazuje da sam,
bar što se naslova tiče (Fundamentalizam debiliteta) apsolutno u
pravu.
Nego da se ja vratim na posao. Stan možda čeka.
|
|
|
Vladavina kiča - Svetislav Basara |
|
|
|
sreda, 12 avgust 2009 |
|
Nije to lako
objasniti. Ali pokušaću. Doživeti, recimo, ljubavnu romansu, veoma
je lepa i konstruktivna stvar; iz ljubavnih romansi nastaju porodice,
deca, u krajnjoj liniji idol ovdašnjih, što reče Teofil Pančić,
„larpurlart patriota“ - nacija. Ali nekome li padne na pamet da
svoju romansu stavi na papir (da je ovekoveči) dobijamo šund
literaturu i kič. Neke stvari imaju smisao isključivo u domenu
intime. Neke, pak, isključivo u domenu javnosti. Kod nas je granica
između privatnog i javnog, između ličnog i opšteg odavno
razvaljena, pa se sadržaji mešaju stvarajući konfuziju iz koje
nikako ne uspevamo da se izvučemo.
Da se razumemo, ne
vidim ništa loše u oduševljenju javnosti uspehom naših sportista.
Ali vidim mnogo toga lošeg u politizaciji i „nacionalizaciji“
sportskih dostignuća. Na momente se čini, ne bez razloga, da naša
država, sa sve predsednikom na čelu, nije ništa drugo do sportska
i estradna agencija. Evo, plivači i vaterpolisti promptno padoše u
zaborav, ali tu je Guča. Ne lažu mnogo režimske kupusare kada
prenose oduševljenje stranaca Srbijom, Gučom, splavovima i
Beograđankama, „najlepšim ženama na svetu“. Ljudi dođu, vide
svuda jeftin provod; ovde kalakurnica, tamo tulum. Treba, međutim,
proživeti ovde izvesno vreme da bi se iza te šarene koprene
sagledalo ružno lice stvarnosti. To nije posao stranih turista, nije
čak ni posao običnih građana, ali je svakako posao političara na
vlasti. Ali naši političari, za razliku od njihovih kolega u
uređenijim zemljama, kao đavo od krsta beže od nagomilanih
problema koji su već obrazovali ogromno akumulaciono jezero
društvenog nezadovoljstva i napetosti. Umesto da se late rešavanja
tih problema, što je težak ali ne i neizvodiv posao, oni ne
propuštaju nijednu priliku da se pojave na kakvoj blještavoj
manifestaciji, sve onako nasmejani, šaljući sublesastu poruku: „Ma
kakvi problemi, sve je to luk i voda, žanjemo uspehe na svim
stranama, još samo Kosovo da vratimo, eto nama zemlje Dembelije.“
|
|
|
Državotvorci - Svetislav Basara |
|
|
|
sreda, 08 juli 2009 |
|
U obilju besmislica
kojima smo svakodnevno bombardovani, reč „državotvorno“ zauzima
uzvišeno i počasno mesto na samoj granici smisla. Na prvo slušanje
zvuči sasvim dobronamerno i smisleno. Ali ako malo razmislimo,
uverićemo se da je to samo još jedno - ni malo bezazleno -
zasenjivanje prostote, milozvučni nonsens (poput Ćosićeve
„razistorije“) koji samo povećava ionako basnoslovnu konfuziju.
Šta bi, počem, trebalo da bude - kako Koštunica naziva svoju sektu
- „državotvorna stranka“?
Pođemo li od
pretpostavke da kakva-takva država Srbija ipak postoji, kakav je
smisao partijske namere da se ponovo stvori neka država. Možda je,
u pitanjima jezika, poslovično traljavi Pseudoserdar hteo da kaže
da se njegova stranka zalaže za uljuđivanje i uređenje već
postojeće države. Mada čisto sumnjam. Hteo je, nenamerno doduše,
da kaže ono što mu je na umu, to jest da on i njegovi sledbenici
nameravaju da preurede državu u skaldu sa svojim skomračnim i
skudoumnim vizijama. Nije on tu jedini. I nije samo njegova stranka
„državotvorna“. Lako bi bilo da je tako. Ali nije. Svi su
državotvorni. Ne verujem da bi se ni LDP odrekao tog epiteta.
Znam da će se
„državotvorcima“ dići kosa na glavi ako pročitaju ove redove,
ali nije zgoreg podsetiti se da je država u stvari apolitična, a da
bi u svakom slučaju trebalo da bude iznad politike. Ne ukazuje li na
to već praksa da se policiji i vojsci, kao ključnim aparatima
demokratske države, izričito zabranjuje stranački angažman. Dočim
se u diktaturama insistira na partijnosti pomenutih institucija. Nema
nikakve diskriminacije u toj zabrani. Pripuštanje politike u vojsku
i policiju neizbežno vodi u partikularizam. Partikularizam, pak,
neminovno proizvodi korupciju. A udruženi (i nesankcionisani)
partikularizam i korupcija podrivaju i slabe državu. Znaju to,
tačnije - osećaju to ovde i „državotvorci“ i zato neprestano
psihotizuju ionako slabašnu javnost zastrašujućim medijskim
kanonadama o srbofobiji, srbomrstvu, srbožderstvu, sili i nepravdi.
Dobro, ima Srbija neprijatelja, sve države imaju neprijatelje, ali
čvrsto sam uveren da su glavni neprijatelji Srbije - srbijanske
političke partije.
|
|
|
Dilema Lepe Lukić - Svetislav Basara |
|
|
|
etvrtak, 02 juli 2009 |
|
Pročitah
vest da su članovi organizacije 1389 - Srbi sa dna kace - kamenovali
naše popečitelje na putu za Gazimestan. Dobro, događa se. Da su to
nekim slučajem uradili Albanci - a i oni ponekad imaju takav običaj
- možemo samo zamisliti razmere medijskog leleka i kuknjave. Bratski
kamen valjda manje boli, pa je sve prošlo manje-više nezapaženo.
Ne
treba sumnjati da su se mnogi u opoziciji i obradovali. Elem, događaj
sam po sebi ne zavređuje novinski prostor; bilo je takvih ispada i
još će ih biti. Ono što zavređuje novinski prostor, a trebalo bi
da privuče i pažnju određenih službi, jeste da je kamenovanje
ministara zapravo jedna od manifestacija „nacionalnog okupljanja“
na koje nas uporno poziva Vojislav Koštunica, poprilično
izbezumljen što više nije na vlasti. Ali kamenovanje, linčovanje i
ubijanje neistomislećih sunarodnika nije Koštuničin izum;
Pseudoserdar je samo zatočnik, administrator i propagator veoma
stare srbijanske politike: patriotizam - to sam ja. U najgorem
slučaju - to smo ja i moji seizi.
Takav
„patriotizam“ je u suštini samo ovlaš evropeizovana struktura
vlasti istočnjačke despotije. Za otomanskih vremena i vremena Kodže
Miloša sultan i knjaz su bili neupitni autoriteti čija samovolja
ničim nije bila ograničena.Vreme, međutim, uprkos dirljivim
naporima srpskih pseudoelita ipak prolazi; neke adaptacije su bile
neizbežne. Tako su - umesto Kodže Miloša ili Vojislava Koštunice,
recimo - vrhovnim i neupitnim autoritetima proglašeni Srbija i
patriotizam, pa pošto su i jedno i drugo neživa bića, u ime
patriotizma i Srbije, samovoljno, bahato, neodgovorno i kompetentno
vladaju Kodža i Voja. Jeste to seljačka filozofija i ćepenačko
lukavstvo, ali još uvek funkcioniše.
|
|
|
Stabilnost entropije - Svetislav Basara |
|
|
|
etvrtak, 25 juni 2009 |
|
Država Srbija jedna
je od najstabilnijih država u svetu. Nisam uopšte ironičan dok
ispisujem ove reči. Ali to ne znači ništa dobro. I biće sve manje
dobro. Postoje, naime, različite stabilnosti. Jedno je, recimo,
negativna stabilnost entropije; sasvim je druga stvar stabilnost
jednog dinamičkog sistema večito ugrožavanog zamorom materijala i
inercijom. U tehničkom smislu, letelica koja počiva na otpadu
neuporedivo je stabilnija (time i bezopasnija) od aviona koji
svakodnevno saobraća. Nezgoda je u tome što se letelicom sa otpada
nikuda ne može odleteti.
Naša
država je nalik avionu sa otpada. U tom avionu, istina,
postoje piloti, perseri, stjuardese i putnici; aerodromska taksa i
karte uredno se i papreno naplaćuju. Postoji, štaviše, i plan
leta. Malo, malo pa stjuardese objave: „Vežite se, polećemo.“
Pale se znaci zabrane pušenja. Ali u odsudnom momentu, kada u
realnom svetu avion počinje da rula, naši piloti povlače ručicu
gasa i kreću da oponašaju zvuk motora - brrrrrrrrr, huuuuuuuuuu, tu
tuuuuuu, bi, biiii.
Jeste ovo karikatura.
Ali lik se prepoznaje.
|
|
|
Poziv na panađur - Svetislav Basara |
|
|
|
sreda, 17 juni 2009 |
|
Večno vraćanje
istog! Serdar Vojislav Koštunica je blagoizvoleo da glavni odbor
svoje privatne stranke izmesti u Novi Sad - i u tome ima neka
potuljena poruka - ne bi li otuda pustio „dalekosežne“ i
„državotvorne“ poruke. Pa, šta kaže dr Vojislav? Veli da je
stanje u Srbiji pogoršano zbog „nesposobne, nesamostalne i
neodgovorne vlasti koja je izgubila svaku orijentaciju i našla se na
stranputici“. Malo se šta može prigovoriti ovakvoj oceni. Osim
što to znaju i kišne gliste. Tačno je. Ne valja
ništa. Ne ide ništa. Sve propada. Fakat. Nema nam, međutim, spasa
- insinuira profesor - ukoliko ne poslušamo njega, dr Vojislava. Ima
on viziju. Ima rešenje. Spas je u njegovim rukama.
„Neophodno nam je“,
glagolji Vojislav, „novo nacionalno okupljanje.“ Kasnije ćemo
racionalno o nacionalnom okupljanju, hajde za sada da sledimo
Koštuničinu viziju. Legendarna lažna skromnost doktora Vojislava
zapravo hoće da kaže da bi trebalo da se okupimo oko njega i
njegovog servisa, DSS-a. Dobro. Hajde da se okupimo. Lep prizor.
Šest, sedam, osam miliona - koliko nas već ima - dolazimo na sabor.
Šlogirane babe na nosilima, ratni invalidi, invalidi rada, invalidi
opšte prakse - tipično srpski, sjajan prizor za doktora i njegovu
kamariliu. „Eto šta vam je napravio NATO“, misli dr Vojislav.
„Ali tako vam i treba kad me niste slušali. Ima ovde onde nesrba i
akrepa koji tvrde da vas je obogaljila, osiromašila i urnisala
korumpirana i pljačkaška država, mati
naša Serbija, ali takvima ćemo stati na
put. Demokratskim putem. Institucionalno. Pravedno.“
|
|
|
Metastaza patriotizma - Svetislav Basara |
|
|
|
etvrtak, 11 juni 2009 |
|
Patriotizam sam po
sebi nije ništa loše. Naprotiv, to osećanje je jedan od temelja
društvene kohezije. Nevolje nastaju onoga momenta kada patriotizam -
a to se nama dogodilo i događa - metastazira u ideologiju. To se
uvek zbiva kada zbog rastućeg partikularizma i neobuzdane
sebičnosti, obično prouzrokovanih raspadom nekog društvenog i
vrednosnog sistema oslabi autentični patriotizam.
U takvim vremenima
uvek se javljaju pojedinci i grupe koji - ne uvek nužno iz niskih
pobuda - čine pokušaje da obnove izgubljeno jedinstvo. Sve je to
unapred osuđeno na propast, zajedno sa društvom u kome nastaje, iz
prostog razloga što se društveni raskol (koji je metafizičke
prirode) ne može zalečiti političkom akcijom. Umesto istinskog
osećanja zajedništva i ljubavi prema domovini, na društvenu scenu
stupa deklarativno zajedništvo, verbalni patriotizam, koji, kao
nešto čisto spoljašnje, vrlo brzo prerasta u okamenjenu mantru iz
koje je iščilio svaki smisao. Sa druge strane, partikularizacija
patriotizma kao onog zajedničkog i opšteg od strane pojedinaca i
grupa, umesto željene integracije (pod uslovom da je bila željena)
stvara dodatni raskol i ubrzava procese društvenog i - sledstveno -
državnog raspadanja.
Ideološki patriotizam
je, zapravo, endorasizam. On neizbežno završava podelom - u našem
slučaju - na „kvalitetne“, „manje kvalitetne“ i sasvim
„nekvalitetne“ Srbe, zapravo izdajnike. Nije li to sasvim
ogoljeno formulisao Koštunica koji u stanju akutnog izliva gluposti
i pokvarenjaštva na mozak svojevremeno izjavljuje (navodim po
sećanju) da su prekodrinski Srbi kvalitetniji i bolji od
srbijanskih, korumpiranih valjda udobnošču života u Srbiji.
|
|
|
Sunovrat mrtvog puvala |
|
|
|
etvrtak, 14 februar 2008 |
Zahvaljujući Koštuničinoj uvređenosti i samovolji,
država Srbija je ovih dana prestala da postoji. Ne radi Vlada, ne
zaseda Skupština, predsednik lebdi u polulegalnom limbu. Čeka se -
legalizam tako nalaže - da onaj glasač iz Boljevca izvadi novu ličnu
kartu. Ovakav rasplet događaja, međutim, iznenadio je samo totalne
naivčine. Jer ako politička elita ne radi na konsolidaciji, jačanju i
uljuđenju države, već na uvećavanju lične vlasti i bogatstva, zavisno
od ukusa, država kao organizam prestaje da postoji i više nije u stanju
da odbrani ni glavni grad, da ne govorimo o udaljenoj pokrajini na
čijoj teritoriji već devet godina nema ni S od suvereniteta.
|
|
|