|
Čemu parada? - Srđa Popović |
|
|
|
petak, 18 septembar 2009 |
|
Ovo je pitanje koje, sasvim
očekivano, postavljaju srpski homofobi i populisti koji shvataju
demokratiju kao tiraniju većine. Po njima, manjinama svih vrsta bilo
bi najbolje da kušuju i budu manji od makovog zrna. Mnoge manjine se
tako, pragmatično, i ponašaju (najugroženija manjina, Romi,
istorijski i skoro svugde ima takvu strategiju prilagođavanja i
preživljavanja). Takvo ponašanje osnaženo je stalnim porukama
većine – najbolje vam je da budete nevidljivi; podsećanjem na
sebe, „samo nas provocirate i posle će vam đavo biti kriv“.
Tako većina sprovodi svoju tiraniju i disciplinuje i primorava
manjinu da živi u poniženju.
Začudilo me je, međutim, kada
Svetislav Basara postavlja isto pitanje. U tekstu objavljenom u
„Danasu“ i prenetom na sajtu Peščanika on takođe
pokreće pitanje smisla predstojeće „Parade ponosa“, jer mu se
čini „neproduktivnim... javno manifestovanje puke seksualnosti...
tek onako... bez spiska zahteva“. Time, smatra Basara, oni nesvesno
„skidaju odgovornost sa političke elite“ koja bi trebalo da
rešava njihove probleme.
Međutim, nije teško razumeti
smisao javnog demonstriranja homoseksulanosti. Radi se o pripadnicima
grupe koja je verovatno najugroženija manjina u Srbiji. Članovi te
grupe su često izloženi ismejavanju, pogrdama, fizičkom
zlostavljanju, koji ostaju čak i bez spontane osude sredine, a
najčešće se prihvataju kao samorazumljivi ili čak nailaze na
odobravanje. Učesnici Parade nemaju za cilj da pojedinačno
demonstriraju svoje privatno seksualno opredeljenje, oni žele da
demonstriraju svoju grupnu, manjinsku ugroženost u Srbiji, a to se
ne može učiniti „u privatnosti svoga stana“ ili „zatvorenom
prostoru“, kako ih neki savetuju. Njihov problem nije „privatan“,
on je politički.
Razumljivo je onda da ta grupa
pribegne strategiji parade. To se dešava širom planete. Nasuprot
tezi S. Basare da se time „skida odgovornost sa političke elite“,
paradom se ta odgovornost upravo stavlja na probu. Mi ćemo se javno
eksponirati kao diskriminisana manjina koja trpi teror u ovoj zemlji,
a vi, država, ćete nas ako treba i silom, zaštiti od terora koji
trpimo i poslati poruku javnosti da teror prema nama nećete
dopustiti.
Dakle, Parada kaže „mi ne
pristajemo da u strahu od terora budemo getoizirani, da se krijemo,
da budemo manji od makovog zrna, jer, kao i pripadnici većine, imamo
pravo da budemo ono što jesmo, privatno i javno, sviđalo se to
većini ili ne“. Parada je politički čin kojim se promoviše
demokratija u jednom društvu. Kao politički, taj čin je naravno
javni čin. Ako to želite da nazovete provokacijom, možete,
njen cilj je da se većina natera na toleranciju. Tolerancija je uvek
neprijatna. Ona se vežba, ona se uči, ona ne dolazi uvek spontano.
Parada je jedna takva lekcija koju ovo društvo mora da nauči.
Peščanik.net, 16.09.2009.
|
|
|
ZLOČIN BEZ KAZNE - Srđa Popović |
|
|
|
petak, 15 maj 2009 |
|
Intervju Stanka Subotića svakako sadrži
tvrdnje koje se uklapaju u ceo onaj niz dokaza koje sam predlagao na
glavnom pretresu, a koji bi – da su izvedeni – pomogli da se rasvetli
politički kontekst tog događaja. To se, pre svega, odnosi na medijsku
kampanju iz DSS-a da se Đinđić poveže sa švercom cigareta, da se označi
kao mafijaš, čime se pripremao teren da se atentat na njega pripiše
tobožnjem unutrašnjem obračunu mafije.Tako nešto i jeste pokušavano u
izjavama samog Koštunice, Nalića, Jočića, Tijanića, koji su te tvrdnje
zasnivali na pisanju Pukanićevog Nacionala, kao i pismima Ljilje Buhe,
pisanim po diktatu Ulemeka i Spasojevića
Razgovarao: Bojan Tončić
U intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu
biznismen Stanko Subotić (za kojim je u Srbiji raspisana poternica)
izneo je niz tvrdnji kojima je optužio bivšeg predsednika Vlade Srbije
Vojislava Koštunicu i njegov kabinet za organizaciju političke pozadine
ubistva premijera Zorana Đinđića. Druga se strana, izuzev Aleksandra
Tijanića, u vreme atentata Koštuničinog savetnika za medije, nije
oglasila. U razgovoru za e-novine advokat Srđa Popović,
zastupnik porodice Đinđić, govori o dokazima koji na procesu
atentatorima nisu izvedeni i medijskoj kampanji koja je pratila taj
zločin.
|
|
|
Milošević, nemotivisano zlo - Srđa Popović |
|
|
|
sreda, 11 mart 2009 |
Tokom svih osam godina ratnih sukoba na tlu
bivše Jugoslavije, zapadnu, a pre svega američku politiku karakterisale
su konfuzija, uljuljkivanje u neosnovane nade, odlaganje i izbegavanje
odluka; nedostatak fokusa i odlučnosti.
Najverovatnije
da razlog za ovakvo ponašanje Sjedinjenih država treba tražiti u
činjenici da se 1991. Jugoslavija nalazila pri dnu liste prioriteta
Stejt departmenta[1].
Bilo je to vreme velikih previranja u svetu. Kraj Hladnog rata, pad
komunizma i ujedinjenje Nemačke bili su nesumnjivo događaji čiji je
epohalni i globalni značaj uveliko nadilazio sitničave etničke
razmirice jugoslovenskih lidera. Naročito s obzirom na to da je
Jugoslavija u to vreme smatrana kandidatom koji je, u poređenju sa
drugim bivšim komunističkim zemljama, imao najveće šanse za bezbolnu
tranziciju, kako prema parlamentarnom sistemu i otvorenoj tržišnoj
ekonomiji, tako i ka integracijama sa evropskim ekonomskim i političkim
institucijama. Usredsređeni na velika globalna zbivanja i uvereni u
sposobnost Jugoslavije da obavi svoju mirnu tranziciju, zapadni
diplomati su potcenili latentnu mogućnost da sitničave svađe eskaliraju
u ogromno nasilje.
Bilo je to vreme gromoglasnog
optimizma; Sjedinjene države su se zaklinjale u „multilateralnost”
nadajući se da će privoleti Rusiju na aktivnije učešće u Savetu
bezbednosti, što bi omogućilo rešavanje globalnih problema konsenzusom.
U to vreme nije bilo dovoljno razumevanja za užasne posledice sa kojima
su bili suočeni ljudi posle pola veka života pod teretom komunističke
vladavine, nije se dovoljno razumelo poniženje Sovjetskog saveza,
nekadašnje moćne imperije, koja je sada bila gurnuta u bankrotstvo i
politički haos. Što je najtragičnije, slavljenička atmosfera sprečila
je Zapad da shvati kako, uprkos tome što je pretnja Sovjetskog saveza
nestala, Sjedinjene države ne mogu tek tako da se povuku iz Evrope, kao
i da NATO nije postao nepotrebna organizacija već da i dalje ima
značajnu ulogu. Opasnosti koje su nastale nestankom bipolarnog sveta,
dezintegracijom čitavog polja ravnoteže političke moći, bile su potpuno
ignorisane. Zapad takođe nije shvatio da je nestankom starog svetskog
poretka, koji su svetu odozgo nametala dva hegemona, stvorena mogućnost
za rađanje novog „poretka“. Njega su, odozdo, stvarali mali igrači koji
su, tek oslobođeni krutih starih struktura, sada nesmetano mogli da
rešavaju sporove sa svojim susedima.
|
|
|
Tri argumenta - Srđa Popović |
|
|
|
ponedeljak, 16 februar 2009 |
|
Ukazao
bih na neke od tehnika relativizacije. Ljudi koji kritikuju Peščanik,
na primer oni iz Nove srpske političke misli, uglavnom ističu tri
argumenta - prvi je da su mišljenja koja se iznose u Peščaniku ekstremna, da je to neka vrsta političkog ekstremizma.
Drugi argument je da je Peščanik neobjektivan zato što u
tom mediju nisu zastupljena suprotna mišljenja. I treći je da se u
Peščaniku polazi sa jedne moralizatorske tačke gledišta,
da se sa pozicija preteranog čistunstva zahtevaju i postavljaju
nerealni, anđeoski moralni kriterijumi koje je u realnom životu
nemoguće zadovoljiti, pa su prema tome, takvi zahtevi neumereni.
Počeću
od argumenta o „objektivnosti”. Sam pojam objektivnog medija je,
po mom shvatanju medija, pogrešan. Mediji
su nešto što me je oduvek zanimalo, i stručno i kao građanina.
Medijima sam se na ovaj ili onaj način bavio dugo - od 70-ih kada
sam zastupao razne publikacije koje su u to doba bile zabranjivane,
pa do angažmana u magazinu Vreme.
Kada
je proglašeno višestranačje i kada su ljudi poleteli u razne
stranke, meni se činilo da je to pogrešan put angažmana. Mislio
sam da prvo treba formirati neke opcije, neko javno mnenje, iz kojeg
će se formirati stranke koje će zastupati razne platforme. Ako vi
prvo formirate stranku - a sve su formirane sa takoreći identičnim
programima, to jest sve su se zalagale za slobodu, demokratiju i
tržište - tada politička borba postaje nejasna, jer se ne zna u
čemu se stranke uopšte razlikuju.
Zahtevati
od bilo kog medija da bude objektivan je uzaludan posao. Nikad nigde
nije bilo objektivnog medija. Postoje mediji koji sami sebe
proglašavaju objektivnim, ali to je nešto sasvim drugo. Međutim,
svi imamo različita mišljenja i stavove, svi zauzimamo različite
pozicije u društvu i ubeđeni smo da smo u pravu i da smo objektivni
- mada naravno da nismo, jer svako mišljenje je u krajnoj
liniji subjektivno. Vi možete reći da je neko mišljenje bolje ili
lošije argumentovano, da je bliže ili dalje od istine, ali ono je
uvek subjektivno.
Zahtev
za objektivnošću medija proteže se još iz socijalističkog doba,
gde su postojale tzv. garancije slobode informisanja - postojao je
zakon o informisanju koji je nalagao medijima da objektivno i
istinito obaveštavaju javnost. U socijalističkom životu i svetu to
je možda bilo i razumljivo, jer se znalo šta je istina - postojala
je jedna istina, a to je bila istina Saveza komunista Jugoslavije.
Ako dođete u sukob sa tom istinom onda ste neobjektivni ili
zlonamerno iznosite političke prilike u zemlji.
|
|
|
DOBRO ORGANIZOVANA MRŽNJA - Srđa Popović |
|
|
|
etvrtak, 29 januar 2009 |
|
Dok novinarka Svetlana Lukić u studiju
radija B92 čita svoju najavu, rasklimani jugo bordo boje preduzima
komplikovani manevar (ostavlja tragove na travnjaku) kako bi uzeo
dovoljan zalet da pod uglom od 90 stepeni što snažnije udari u auto
kojim se Svetlana Lukić dovezla na parking B92. To se dešava pred više
očevidaca, ali registarski broj niko nije zabeležio. Automobil je
udaren takvom silinom da su mu prednji točkovi prebačeni preko 30 cm
visoke bankine. Hauba juga se puši, probušena mu je jedna guma, ali se
on ipak udaljava sa mesta događaja, a policija ne uspeva da ga pronađe
Piše: Srđa Popović
(1)
Prvo, šta je to?
Peščanik je nevladina organizacija koja se sastoji od dva člana, dve
novinarke, Svetlane Lukić i Svetlane Vuković. Njih dve već devet godina
proizvode devedeset minuta dugu radio-emisiju koju, bez dinara naknade,
poklanjaju radiju B92 da bi bila emitovana jednom nedeljno, petkom, i
reprezirana sutradan. Emisiju sluša svake sedmice između
350.000-400.000 slušalaca.
Njih dve zatim transkribuju emisiju i svaka tri meseca transkripte
objavljuju kao knjigu. Knjige su do sada štampane u 26.000 primeraka,
koji se prodaju po ceni prozvodnje ili dele besplatno na promocijama.
Promocije se organizuju na tribinama širom Srbije (u tridesetak mesta
godišnje). Do sada je emitovano 354 emisije, od kojih je 300 preneto na
dvd koji se distribuira na sličan način.
|
|
|
To je ljubavna stvar II - Srđa Popović |
|
|
|
petak, 28 novembar 2008 |
|
Godine 1879. francuski hirurg i neurolog
Pol Broka (Paul Broca) objavio je svoje najveće otkriće: mozak svih
sisara poseduje jednu zajedničku strukturnu jedinicu koju je on nazvao
“velikim limbičkim režnjem” (“le grand lobe limbique”). Ovaj režanj ne
postoji kod reptila od kojih su sisari evolutivno nastali. Ta razlika
je odlučujuća za različito ponašanje sisara i reptila prema potomstvu.
Reptil je ravnodušan prema svom potomstvu, polaže jaje i napušta ih.
Kod sisara, postojanje limbičkog mozga ima za rezultat ne samo mehaniku
reprodukcije, već i organizmičku orijentaciju prema potomstvu. Sisari
donose žive mladunce na svet, hrane ih, paze, brane, igraju se sa njima
i podižu ih dok ne dostignu zrelost. Drugim rečima, brinu o svojima.
Među svim bićima sa limbičkim mozgom moguć
je proces limbičke rezonance, to jest uzajamna razmena i unutrašnja
adaptacija kojom se dva sisara uzajamno prilagođavaju stanju onoga
drugoga. Osećanja izražena glasom, dodirom, pogledom, gestom, mimikom
između sisara su zarazna. Radi se, naravno, o ljubavi koju poznaje samo
“tajno društvo sisara”. To je vrlo, vrlo uprošćena “Opšta teorija
ljubavi” (Random House, New York, 2000), koju su napisala tri američka
profesora neurologije (Thomasa Lewis, Fari Amini, Richard Lannon).
A evo šta oni misle o “ljubavi prema državi”:
“Prirodna limbička inklinacija uključuje lojalnost, brigu i osećanja. Kada volite, pisao je Ernest Hemingvej, želite da činite usluge. Želite da se žrtvujete. Želite da služite.
Ovi impulsi unutar svoje prirodne sredine - porodice ili ljubavnog para
- stvaraju plodno tle za razvoj zdravih odnosa, puštaju korene i rastu.
Radno mesto ima jake sličnosti sa domom - zapravo, tokom većeg dela
ljudske istorije, radno mesto je bilo dom. U oba okruženja srećemo
prijazno društvo, autoritete koji nadziru, podelu rada.
Međutim, ogromni jaz odvaja korporaciju od rodbine.
Privrženost podstiče spremnost na eksploataciju, jer kompanije nemaju
emocionalne impulse, a ljudska bića ih imaju. Kompaniji nedostaje
limbička struktura koja bi joj omogućila da prepozna svoje članove kao intrinsično vredne. Ljudi koji poklanjaju vernost i odanost korporativnom entitetu (recimo firmi, državi - S.P.) - pravnoj osobi, a biološkom fantomu - prevarom su uvučeni u opasan jednostrani ugovor.
Budući prožeti svojom limbičkom
psihologijom, zdravim ljudima je teško da nateraju sebe da pojme strane
obrise ove reptilske istine: van limbičkog domena ne postoji nikakvo samoograničenje prema povređivanju drugih.“
Možete državu voleti koliko hoćete. Možete
joj činiti usluge, žrtvovati se za nju i služiti joj, ali vam ona
nikada neće uzvratiti, jer je država imanentno, strukturno nesposobna
za ljubav, za limbičku rezonancu. Ona je, u najboljem slučaju, sposobna
samo za „funkcionisanje“.
„Ljubav“ prema državi je - fetišizam.
Peščanik.net, 27.11.2008.
|
|
|
Ljubavna stvar - Srđa Popović |
|
|
|
subota, 22 novembar 2008 |
|
U komentaru (Danas, 19. novembra),
između ostalog, kaže se: „Tužba protiv države podrazumeva kolektivnu
krivicu. Iako je u vreme rata većina građana Srbije podržavala svoju
vlast, većina ne može snositi krivicu ni za odluke tadašnjeg
rukovodstva ni za pojedinačne zločine.“
Međunarodni sud pravde nije krivični sud, on ne može odlučivati
ni o čijoj krivici. Tužba koju je podnela Hrvatska nije krivična
tužba. Tom tužbom se tvrdi da je srpska država povredom Konvencije
o genocidu nanela štetu Hrvatskoj. Predmet spora je, dakle, naknada
štete.
Prema članu 172. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni
list SFRJ“ br. 29/78, „Službeni list SRJ“, br. 31-93 i Ustavna
povelja) „Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ
prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih
funkcija.“
Dakle, država (Srbija), kao pravno lice, tuži se za naknadu
štete koju su njeni organi, recimo vojska, policija, vršeći svoju
funkciju, naneli drugoj državi (Hrvatskoj). Ovo će biti mnogo
razumljivije kada shvatimo da i svaki građanin Srbije kome u vršenju
svoje funkcije, recimo prilikom demonstracija, policija prekoračenjem
ovlašćenja nanese povrede, može za naknadu štete tužiti državu
Srbiju. Da li takva presuda kojom se država obavezuje da naknadi
štetu nanetu postupanjem njenog organa - „podrazumeva kolektivnu
krivicu“? Naravno da ne. Budući da se ta šteta plaća iz
budžetskih sredstava, naknadom štete jesu pogođeni, posredno,
materijalno, „kolektivno“ i svi građani, ali svakako da se time
ne ustanovljava nikakva njihova „kolektivna krivica“.
Tako, ni eventualna presuda Međunarodnog suda kojom bi Srbija
bila proglašena odgovornom ne bi „podrazumevala kolektivnu
krivicu“ kako se u vašem uvodniku tvrdi. Čudno je, i možda
indikativno za naše SUBJEKTIVNO osećanje krivice, da mi neprestano
sami potežemo pitanje naše kolektivne krivice i onda kada niko
drugi o njoj ne govori.
Da li je pri tom, „većina građana podržavala“ ili nije akte
te države, potpuno je irelevantno za odluku. Država je poseban
subjekt u pravu, različit od građana kao fizičkih lica. Druga je
stvar što mnogi Srbi to ne razumeju i vole da se identifikuju sa tim
pravnim licem. Ali, to je već ljubavna stvar.
Danas, 21.11.2008.
|
|
|
Kako smo se lagali, kako se lažemo - Srđa Popović |
|
|
|
etvrtak, 09 oktobar 2008 |
Verujem da je optužnica protiv mene jedinstvena u međunarodnom ratnom
pravu. Nikada pre, komandanti ili načelnici Generalštaba nisu smatrani
odgovornim za zlodela koja su počinili pripadnici armija drugih država ili
entiteta, rekao je
general Perišić obraćajući se sudijama na početku drugog dana procesa.
Danas, 03.10.08.
Momir Bulatović je 2006. objavio knjigu po naslovom Slobodan Milošević, neizgovorena odbrana.
U uvodu ove knjige Bulatović kaže da je njen sadržaj u stvari planirano
svedočenje Bulatovićevo kao svedoka odbrane na suđenju Miloševiću Do tog
svedočenja nije došlo jer, kako kaže Bulatović, sudbina (ili Bog) nisu podarili Miloševiću bolje zdravlje ili duži
život. Pravi autor knjige je, kaže Bulatović, sam Milošević. Uradio sam to (misli na pripremljeno
svedočenje), držeći se istine, ali (pazite: ALI !) i po instrukcijama i
obavezujućim nalozima Slobodana Miloševića. Istina je dobra stvar, ALI... ali
su instrukcije još bolje!
Bulatović je nameravao da na to svedočenje ponese i
predoči Tribunalu i neke zapisnike sa sednica VSO, koje po njegovom mišljenju
podupiru odbranu Miloševića.
|
|
|
Raspad Jugoslavije (II) - Srđa Popović |
|
|
|
sreda, 24 septembar 2008 |
|
Hrvatska
je donela svoj ustav nakon donošenja srpskog ustava, i po uzoru na
njega. Na 125. sednici Predsedištva SFRJ između
JOVIĆA i Stjepana Mesića, predstavnika Hrvatske u Predsedništvu,
vodi se ovakav dijalog:
BORISAV
JOVIĆ: Zašto niste predložili da se izbriše Ustav Hrvatske, koji
je ugrozio prava srpskog naroda? Idite korak dalje.
ANTE
MARKOVIĆ: Mi smo tražili da se suspendiraju na tri mjeseca
implementacije svih tih odluka.
STJEPAN
MESIĆ: Ali, u čemu je Ustav Hrvatske ?
ANTE
MARKOVIĆ: Ne znam. Sada ne ulazim u to.
STJEPAN
MESIĆ: Točno ono što je napisala Srbija, to je napisala i
Hrvatska. Mi smo namjerno prepisali i znali smo da će oni to
napasti. Rekao sam: napišite ovako kako je Srbija napisala i budite
bez brige – Bora Jović će to napasti. Ali, nije on kriv. Ja znam
ko je kriv.
BORISAV
JOVIĆ: To je taj što si ga Ti citirao. To što sam malopre pročitao
– na njega misliš.
STJEPAN
MESIĆ: Ne znam, ako se usudiš reći.
(Stenografske
beleške sa 125. sednice Predsedništva od 12. jula 1991)
***
Primena
Ustava (legislativa)
Sasvim
saglasno svom statusu nezavisne države, Republika Srbija donosi
svoje sopstvene zakone kojima uređuje odnose koji su nekada bili u
nadležnosti federacije: uvodi posebne dažbine na robu iz
inostranstva (republika SFRJ), sama uređuje svoju kreditnu politiku,
naplaćuje na novim državnim granicama carine koje uplaćuje na
svoje račune, vodi sopstvenu politiku kontrole cena itd, što bi sve
bilo nemoguće po odredbama Člana 281, stavu 1, tačkama 1), 4), 5),
6), 7) i 10) Ustava SFRJ.
|
|
|
Raspad Jugoslavije (I) - Srđa Popović |
|
|
|
utorak, 23 septembar 2008 |
|
Oni se kao otcepljuju, a
mi im kao ne damo
Srbi
ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i
nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine.
Sreten
Ugričić
Ratovi
90-ih na teritoriji bivše SFRJ prouzrokovani su separatističkim
nastojanjima Slovenije, Hrvatske i BiH
da se na protivustavan način otcepe od SFRJ, što je Predsedništvo
SFRJ upotrebom vojne sile JNA pokušalo da spreči i time očuva
ustavni poredak i teritorijalni integritet zemlje.
Tako
otprilike glasi osnovni stav Miloševićeve propagande kojima je sve
vreme opravdavao svoje postupke. Taj stav je ujedno bio i osnova
njegove odbrane pred Haškim tribunalom. Taj stav je konačno ona
monumentalna neistina, busija, iza koje se i danas krije srpski
nacionalizam:
kada
proglašava za heroje Karadžića i Mladića budući da su oni samo
branili srpski narod
koji su separatisti pokušavali da otmu
od matice Srbije;
i kada
insistira na tvrdnji da Srbija
nije bila u ratu i
da je sukob imao prirodu spontano nastalog građanskog
rata u kome je JNA
samo nastojala da razdvoji
sukobljene strane izaštiti srpski
narod.
Neistinitost
ove teze može se možda najjednostavnije dokazati misaonim
eksperimentom u kome bi pretpostavili da je SFRJ uspela da se održi
(recimo, ranom vojnom intervencijom spoljnih sila, od čega je prema
sopstvenoj izjavi u emisiji BBC-a Pad
Jugoslavije
Karadžić najviše strepeo). Pod uslovima tog eksperimenta, uloga i
delatnost Miloševića, Jovića i Kadijevića (i mnogih drugih koji
su sprovodili njihove odluke) morala bi po zakonima upravo te SFRJ
(koju su branili)
biti kvalifikovana kao teško delo veleizdaje kažnjivo smrtnom
kaznom.
|
|
|