Home arrow Autori arrow ŠIRI DALJE arrow JOŠ DALJE arrow Sonja Biserko
146ldp.jpg
nytlogo153x23.gif
enovine.jpg
 pescanik_anim.gif
linguabadge-sr.png
 h-alter.gif
gnu.tux.jpg
webhosting150.jpg
Sonja Biserko
TRENUTAK ZA OSVEŠĆENJE - Sonja Biserko Štampaj E-pošta
petak, 27 februar 2009
Presuda državnom vojnom i policijskom vrhu Srbije za zločine na Kosovu ima dalekosežni značaj za region, ali prvenstveno za društvo u Srbiji. To naročito važi za intelektualnu elitu i političku klasu na kojima je obaveza za preispitivanje odgovornosti za kampanju državnog terora na Kosovu. Ovo je najznačajnija presuda od osnivanja Haškog suda jer prvi put dokazuje navode koji su se nalazili pre svega u optužnici protiv Slobodana Miloševića. Njegova smrt je onemogućila privođenje tog procesa pravnom i pravednom kraju

Piše: Sonja Biserko

Od šestoro optuženih samo je Milan Milutinović oslobođen jer je, kako je sud obrazložio, „u praksi (Slobodan) Milošević, ponekad nazivan Vrhovnim komandantom, koji je posedovao stvarna komandna ovlašćenja nad VJ tokom kampanje NATO”.

Najznačajnija presuda u ovom slučaju odnosi se na Nikolu Šainovića jer implicira i odgovornost Slobodana Miloševića. Naime, kako stoji u presudi, on je bio „jedan od najbližih i najpoverljivijih saradnika (Slobodana) Miloševića,“ kao i „jedan od ključnih učesnika tog zajedničkog (udruženog zločinačkog) poduhvata”. Prvi put od početka procesa pred Haškim tribunalom dokazana je odgovornost za udruženi zločinački poduhvat koji je trebalo da omogući stvaranje Velike Srbije.

Prvi put dokazano je i učešće vojnog vrha u udruženom zločinačkom poduhvatu presudama generalima Vladimiru Lazareviću i tadašnjem načelniku Generalštaba VJ Dragoljubu Ojdaniću, kao i generalu Nebojši Pavkoviću. Oni su proglašeni krivim za komandnu odgovornost i zločinačke posledice koje su iz tog proizašle. Reč je o državnom teroru koji je imao za cilj prisilno premeštanje albanskog stanovništva sa Kosova, kako bi se održala kontrola nad teritorijom.

Presuda za Sretena Lukića, koji je bio „de facto komandant snaga MUP na Kosovu od sredine 1998. do sredine 1999. godine, te da je bio spona između dejstava MUP na terenu na Kosovu i opštih politika i planova uspostavljanih u Beogradu” svedoči o sadejstvu policije i vojske i političkog vrha.

Međutim, ova presuda ima aktuelni značaj u kontekstu delovanja srpskih vlasti, i posebno diplomatije, prema Zapadu kada je reč o Kosovu. Naime, i prethodna i ova vlada su tretirale Kosovo kao jedan od ključnih ucenjivačkih aduta u odnosima sa Zapadom, prvenstveno sa EU i SAD. Vrednost ove sudske odluke je i u tome što najzad dokumentuje politiku državnog terora na Kosovu i objašnjava NATO intervenciju 1999. godine. Aktuelne vlasti koje su prema Kosovu zadržale isti odnos kao i sve prethodne od 1990, ovu presudu treba da tretiraju kao poruku da je nezavisnost Kosova neupitna.

Ona će, istovremeno, imati uticaj i na mišljenje Međunarodnog suda pravde, pred kojim je Srbija inicirala postupak za ocenu legalnosti nezavisnosti Kosova.

Možda je ovo trenutak da aktuelne vlasti naprave stvarni diskontinuitet sa prethodnim načinom na koji se Srbija odnosila prema novoj realnosti, pa i nezavisnosti Kosova. Stalna medijska kampanja protiv Albanaca i drugih naroda bila je nastavak ratne politike drugim sredstvima, koja nije uzimala u obzir činjenice i novonastalu regionalnu konstelaciju. U slučaju Kosova, to se odnosi na njegovu podelu.

Promena odnosa prema Albancima doprinela bi stabilizaciji celog regiona, bržem integrisanju Srbije u EU ali i – što je možda najvažnije – boljem položaju srpske zajednice na Kosovu.

Izvor E-novine

 
POKUŠAJ PODELE KOSOVA - Sonja Biserko Štampaj E-pošta
sreda, 19 novembar 2008
Beograd još od dolaska EULEX-a negira njegovu legalnost pozivajući se na činjenicu da nije „prošao Savet bezbednosti UN”. Kritika političke i intelektualne elite u Srbiji i srpskih predstavnika na Kosovu može se sažeti kroz sledeće stavove: „EULEX je drugo ime za Ahtisarijev plan” (Koštunica); EULEX će sprovoditi ustav i zakone lažne države Kosovo; EULEX vodi ka nezavisnosti pokrajine

Piše: Sonja Biserko

Pokušaj Beograda da minira Ahtisarijev plan naišao je na oštru reakciju albanskih ne samo političara već i celog društva. Naime, Beograd je pokušao da razmeštanje EULEX-a na sever Kosova uslovi sa tzv. šest tačaka koje u suštini osporavaju status Kosova, kao i njegov ustav, u koji je ugrađen Ahtisarijev plan. Pregovori su vođeni na relaciji Beograd–UNMIK bez uključivanja albanske strane, kojoj je sporazum naknadno samo uručen na potpisivanje.

Plan od šest tačaka u suštini izlazi u susret srpskim zahtevima za etničku podelu Kosova. Cilj pregovora bio je, kada je o Srbiji reč, da se zadrži puna kontrola nad severnim delom Kosova. Pomenuti dogovor odnosi se na delovanje misije EULEX, koja bi ostala pod okriljem UN i bila neutralna prema statusu Kosova, a važio bi za policiju, carine, pravosuđe, saobraćaj, granice i vere. Policija bi, na primer, bila srpska tamo gde je većinsko srpsko stanovništvo i odgovarala bi samo UNMIK-u.

 
POSLEDNJA ODBRANA SRPSTVA - Sonja Biserko Štampaj E-pošta
petak, 31 oktobar 2008
cosic.jpgĆosićev šovinizam koji je cementirao stereotipe o našim susedima, verovatno je najdrastičniji kada govori o Albancima za koje kaže: “Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg naroda balkanskog naroda – srpskog naroda”

Piše: Sonja Biserko
FOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ

Neposredno uoči ovogodišnjeg beogradskog Sajma knjiga, Dobrica Ćosić se obratio srpskoj javnosti sa nekoliko frontova, kako bi još jednom u svojoj životnoj završnici, ne samo na lažima iskonstruisao interpretaciju raspada Jugoslavije i “Bosanskog rata”, već da bi odbranio sebe i svoju ulogu u pripremi i u toku rata. Osim što se, po tradiciji oglasio u NIN-u, Večernjim novostima i Politici gde je feljtoniziran njegov uvod u dnevničke beleške Nikole Koljevića koje je on priredio - izašle su mu i dve knjige. Još jedna sveska “Piščevih zapisa” i “Vreme zmija”. Njegova praksa da se oglašava preko glavnih medija počela je još tokom priprema rata i nastavila se tokom devedesetih u svim ključnim situacijama kada je trebalo definisati ciljeve u novim okolnostima.

Književno, publicističko i političko delo Dobrice Ćosića, kako je zabeležio književni kritičar Zlatko Paković u Politici, “ontologizovano je neprikosnovenošću ideje i teleološkim stereotipima koji iz nje izviru”. Njegov šovinizam koji je cementirao stereotipe o našim susedima, verovatno je najdrastičniji kada govori o Albancima za koje kaže: “Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg naroda balkanskog naroda – srpskog naroda”.

 
Zatvaranje državnog pitanja - Sonja Biserko Štampaj E-pošta
etvrtak, 25 septembar 2008

EU nije odmrzla primenu Prelaznog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), ali je sugerisala Srbiji da počne sa jednostranom primenom tog dokumenta. Ovaj predlog izazvao je brojne, uglavnom negativne reakcije.

EU je klub koji podrazumeva određena pravila koja svaka članica mora da poštuje. Uslovi pridruživanja nisu bili isti za sve članice, ali je uvek postojao minimum zahteva. Za Srbiju je taj minimum saradnja sa Haškim tribunalom. Ta saradnja se odvija uz velike otpore i zatezanja, kao i brojne akrobacije Beograda kako bi se izbegla suštinska saradnja. Ponašanje Beograda se svodi na očekivanja da će EU pristati na njegove uslove. I gotovo da je tako. EU od početka gleda kroz prste Srbiji, ne bi li je što više privukla evropskoj opciji.

Sva istraživanja ukazuju na to da građani podržavaju evropsku orjentaciju (70 odsto). To su pokazali i rezultati prevremenih parlamentarnih izbora u maju, što znači da su sami građani promenili svoje prioritete. Koalicija za Evropu je dobila izbore zato što je Tadić potpisao SSP i od njega se očekuje da ispuni preostale uslove kako bi Sporazum počeo da se realizuje. Teško je poverovati da je Ratko Mladić veći problem od Radovana Karadžića.

 
RUSKI RULET - Sonja Biserko Štampaj E-pošta
etvrtak, 11 septembar 2008
Nikolićev manevar ima punu podršku konzervativnog bloka i Rusije, jer u Tadića nemaju poverenje. Nikolić će biti ponuđen kao alternativa Tadiću, sa pokušajem da se on predstavi kao pravi lider Srbije

Piše: Sonja Biserko

Turbulencije na političkoj sceni Srbije logičan su ishod majskih izbora. Unutrašnje previranje u Srpskoj radikalnoj stranci nakon poraza i nemogućnost da uđe u sastav vlade, bilo je neumitno kako bi se ta stranka pripremila za evropsku budućnost Srbije. U tom smislu propagandna čaršijska mašinerija je veoma brzo “oprala” Tomislava Nikolića i, takoreći preko noći, promovisala ga u “civilizacijsku kočnicu radikala”. Tako su se, na primer, mogle čuti teze da je reč o “sanadarizaciji” Nikolića, čoveku koji je odlučio da kaže ne Vojislavu Šešelju i slično. Tomislav Nikolić je dobio široku podršku, uz kvalifikaciju da se radi o čoveku od principa i morala. Zaboravljene su sve činjenice o njegovom učešću u ratu i sumnje da je možda lično počinio zločine, te da se nije odrekao Velike Srbije, odnosno velikodržavnog projekta.

 
POVRATAK IZ LEGENDE - Sonja Biserko Štampaj E-pošta
subota, 26 juli 2008
Za Srbiju su se otvorile nove perspektive, ali srpski nacionalizam još nije poražen. On živi u školama, na univerzitetu, u medijima. Iskustvo Srbije je pokazalo da radikalni nacionalizam ne nestaje sam od sebe, jer uvek ostaje iluzija da će promenjene okolnosti omogućiti realizaciju imperijalnih ciljeva

Hapšenje Radovana Karadžića, lidera bosanskih Srba tokom godina rata, 1992-1995, i tvorca Republike Srpske (“Srbi nikad neće prihvatiti nikakvu bosansku državu, ma od koga ta ideja potekla”, govorio je), kao ratnog plena, optuženog za najteže ratne zločine i genocid u Bosni, događaj je od prvorazrednog značaja. Moglo bi se reći čak značajniji i od hapšenja Slobodana Miloševića. Jer njegovo hapšenje ne predstavlja samo kraj iluzije o ujedinjenju svih Srba u jednu državu, već znatno više od toga. Prvenstveno, konačno u prvi plan istura njegove srbijanske (beogradske) mentore, arhitekte srpskog velikodržavnog projekta i čitavo društvo. Radovan Karadžić je slovio za istinskog, objediniteljskog srpskog lidera. U politiku ga je uveo Dobrica Ćosić, akademik i jedan od glavnih kostruktora srpskog projekta. Ćosić je, po vlastitim rečima, bio blisko povezan sa njim. On ga je instalirao za lidera bosanskih Srba i o njemu je govorio kao najdarovitijem srpskom političaru.

 
Pobeda evropske opcije - Sonja Biserko Štampaj E-pošta
etvrtak, 15 maj 2008
sonja_biserko.jpgRezultat vanrednih parlamentarnih, lokalnih i pokrajinskih izbora od 11. maja je neočekivana, uverljiva pobeda Koalcije za evropsku Srbiju koju je predvodila Demokratska partija i predsednik Boris Tadić. Tri su ključna faktora za ovakav ishod: potpisivanje Sporazuma o stabilizicaji i pridruživanju, odluka Fijata da napravi preliminarni sporazum sa kragujevačkom Zastavom i možda najvažniji - raspoloženje glasačkog tela, koje se neočekivano racionalizovalo.
 
Konstituisanje alternative u Srbiji Štampaj E-pošta
subota, 09 decembar 2006
Kada je reč o procesu transformacije nekadašnjih jednopartijskih sistema u Evropi, može se konstatovati da je slučaj Srbija sui generis. Naime, velike promene u Evropi krajem XX veka, posebno u komunističkim zemljama, Srbija je pokušala da iskoristi da Jugoslaviju vrati na centralistički koncept, ili da, u protivnom, iz nje izađe sa teritorijama koje je smatrala srpskim etničkim teritorijama. Da bi mobilisala javnost za rat, a ne za transformaciju Jugoslavije u istinsku demokratsku federaciju, srpska elita (politička, intelektualna i crkvena) je pokrenula propagandu koja je imala za cilj homogenizaciju srpskog naroda na tezi da najpre treba rešiti srpsko nacionalno pitanje, a onda se okrenuti demokratizaciji. Opredeljenje za taj koncept sprečio je pluralizaciju društva, a time i alternativne političke opcije. Srbija ni danas ne odustaje od centralističkog koncepta u odnosu na sopstvenu unutrašnju organizaciju, što se prelama i kroz novi ustav koji je Skupština Srbije usvojila krajem septembra 2006.
Bez obzira na činjenice da je Srbija formalno optirala za višepartijski sistem 1990, ona se i posle veoma burnih 15 godina nalazi na samom početku demokratske transformacije. Svih tih 15 godina dominirala je nacionalna ideologija na kojoj su se ogledale manje-više sve političke partije, izuzev Građanskog saveza Srbije, SDU, Lige socijaldemokrata Vojvodine i nekoliko manjih manjinskih partija koje su konzistentno zagovarale građansku, proevropsku opciju. To je ujedno bila i jedina politička alternativa u odnosu na dominantni koncept rešavanja srpskog nacionalnog pitanja, ratova i Kosova. Radikalni nacionalizam i ratovi temeljno su potrošili ljudski potencijal, a korupcija, kao i izolacija i samoizolacija, doveli su Srbiju u stanje opšte anrahije.
 

Powered By PageCache
Generated in 1.06361 Seconds