|
SUDIĆEMO SE JOŠ! - Petar Luković & Tomislav Marković |
|
|
|
sreda, 19 novembar 2008 |
|
Sve se urotilo protiv nevine Srbije:
baš onog dana kad se iz nerazumljivih razloga u susednoj a uvek
neprijateljskoj Hrvatskoj obeležavao datum navodnog „pada Vukovara“ bez
obzira na istorijsku JNA činjenicu da je taj grad posle svega 86 dana
oslobođen do temelja – nekakav Međunarodni sud pravde u Hagu usudio se
da se proglasi nadležnim za besprizornu tužbu tzv. Hrvatske protiv
ničim izazvane Srbije! Kako „Večernje novosti“ gorko ali gordo
zaključuju sa naslovne strane: „Srbija ponovo na sudu pravde“
Pišu: Petar Luković & Tomislav Marković
Srećom po Srbiju, ovaj podli hrvatski potez kojim se Srbija pokušava
optužiti za genocid, rušenje hrvatskih gradova, ubistva civila, krađu
kulturnih dobara – iste je večeri ućutkan miroljubivom izjavom izvesnog
Vuka Jeremića, koji se samo za ovu priliku pojavio u Drugom dnevniku
RTS i obznanio (hrvatski: obeznanio) da sledi kontratužba Srbije protiv
Hrvatske, jer pomenuta zemlja „nije na adekvatan način odgovorila na
ruku pomirenja“ pruženu (hrvatski: prženu) u nekoliko navrata kad smo
im bratski poručivali da „ostavimo prošlost iza sebe“, da zaboravimo ko
je koga napao, ko je koga držao pod opsadom, ko je kome rušio gradove,
tko je tkome palio gume po Stradunu, tko je raketirao Zagreb. Zašto
bismo se opterećivali takvim sitnicama kao što su masovne grobnice, ili
Ovčara, ili Lovas, u času kad smo bili spremni da im oprostimo naše
zločine?
|
|
|
LJILJANA SMAJLOVIĆ, AMBASADOR - Petar Luković & Tomislav Marković |
|
|
|
etvrtak, 13 novembar 2008 |
 Predlog Vlade: da Ljiljana Smajlović
Ugrica bude ambasador Srbije u dalekoj, mračnoj i hladnoj Kanadi -
prihvaćen je jednoglasno, preciznije sa oduševljenjem koje se graniči
sa euforijom. Ko će bolje od Ugrice objasniti tradicionalnim kanadskim
mrziteljima da je Srbija, vaistinu, leglo demokratije i pluralizma
Pišu: Petar Luković & Tomislav Marković
Deklaracija o pomirenju - Nova Srpska Biblija - nastavila je da širi
svoj radioaktivni uticaj, ovog puta primenjen na diplomatsku službu.
Svejedno da li je iko ikad bio neprijatelj ove Vlade ili Predsednika
Srbije - sve je to, zapravo, preporuka za napredovanje u karijeri u
državi koja se okrenula sabornosti i oprostila grehe nekadašnjim
otpadnicima od Demokratske dogme. Slučaj Ljiljane Smajlović Ugrice,
recimo: smenjena na zahtev Tadićeve partije, sklonjena sa mesta glavne
i odgovorne urednice „Politike“, ali nije dugo bila klijent Zavoda za
zapošljavanje; umesto da svakog meseca strpljivo, u dugim redovima,
overava zdravstvenu knjižicu u nekavom SIZ-u, Smajlovićka je strpljivo
čekala čitavih mesec dana - dok srce Borisa Tadića nije omekšalo
mirisom kanadskog javora. Predlog Vlade: da Ljiljana Smajlović Ugrica
bude ambasador Srbije u dalekoj, mračnoj i hladnoj Kanadi - prihvaćen
je jednoglasno, preciznije sa oduševljenjem koje se graniči sa
euforijom. Ko će bolje od Ugrice objasniti tradicionalnim kanadskim
mrziteljima da je Srbija, vaistinu, leglo demokratije i pluralizma;
praktično, opet njen primer; godinama je bila zaljubljena u Vojislava
Koštunicu, dušom i naročito gornjim delom tela bila član DSS, u
„Politiku“ dovela DSS-vojnike Slobodana Antonića i Đorđa Vukadinovića
(duet „Ruho“ & „Babuška“), kao lav se borila protiv Amerike,
branila Miladina Kovačevića do poslednjeg krošea, ismevala Borisa
Tadića kad god je stigla... ali se ispostavilo da Tadićity uopšte nije
zlopamtilo, naprotiv; što je više kleveta i laži, drug Ugrica je miliji
i draži!
|
|
|
I FAŠISTI SU DOBRODOŠLI - Petar Luković & Tomislav Marković |
|
|
|
sreda, 05 novembar 2008 |
|
Od samog početka ova čudovišna
predstava sa nacistima u glavnoj ulozi – zasnovana je na pogrešnim
premisama. Tobože, srpsko društvo je već dovoljno zrelo da sebi može da
dopusti demokratski luksuz prijateljskog ćaskanja između svih zaraćenih
strana: žrtava i dželata, čuvara logora i logoraša, ubica i ubijenih,
levih i desnih ekstremista, demokrata i socijalista, vuka i jagnjeta,
Stanlija i Olija, života i smrti, a naročito smrti
Pišu: Petar Luković & Tomislav Marković
Sumanuta ideja da treba čuti i drugu stranu, naročito ako je ta
strana fašistička, realizovala se u celosti u nedelju uveče u bioskopu
REX, mestu koje je poznato po promociji ekstremnih antifašističkih
vrednosti. Ali, kako je Deklaracija o pomirenju ušla u sve pore javnog
života (i zapušila ih), ni REX nije ostao imun na nove trendove
miroljubive koegzistencije: tako su za istim stolom sedeli Miloš
Teodorović (novinar), Milan St. Protić (istoričar), Simon Simonović
(Evropa nema alternativu), Mladen Obradović (Obraz) i Miša Vacić
(1389), uz voditeljku Antonelu Rihu (B92) i masovno prisustvo
policajaca, što u uniformi, što u civilu, pomešanih sa publikom
podeljenom u dva tabora – naše i njihove. Povod ovog peace hepeninga
bila je projekcija filma „Vrela krv” (autor Lazar Lalić), koji se bavi
usponom desnog ekstremizma u Srbiji posle 2000. godine.
|
|
|
POVRATAK U PROŠLOST - Petar Luković |
|
|
|
nedelja, 02 novembar 2008 |
|
Maassova knjiga jeste najbolje delo o
krvavom balkanskom ratu; stotine ljudi, pisaca i novinara, pisalo je o
ratovima u Bosni i Hrvatskoj, ali niko nije kao Maass uspeo da tu
esencijalnu, zločinačku strahotu prevede u fascinantnu dokumentarnu
literaturu; Maass sebe ne gleda kao neutralnog svedoka, on nije
„objektivni“ novinar, on je učesnik užasa u svakom trenutku, svejedno
da li razgovara sa silovanim ženama iz Foče ili sa zločincima pod
kokardom.
Piše: Petar Luković
Omiljeni srpski sport – zaborav, ni danas, u Tadićevoj guberniji
Srbiji, baš kao juče u Koštuničinom vilajetu, nije izašao iz mode.
Naprotiv, podlom i sramotnom Deklaracijom o pomirenju između
Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije, zaborav spram
najstrašnijeg perioda novije srpske istorije – postao je državotvorna
religija: opijum za narod podrazumeva da se kolektivno lobotomiramo, da
se ne sećamo užasnih zločina počinjenih u ime frankeštajnovskog srpskog
patriotizma, da zaboravimo silovanja, klanja, progone, bombardovanja
gradova, koncentracione logore ili genocid u Srebrenici. Taktika
amnezije, tako bliska plitkoumnoj filozofiji tadićizma, postaje farsa
onog časa kad, recimo, ovdašnji ministar inostranih poslova Vuk
Jeremić, u epohalnom trenutku posvećene poremećenosti izjavi da je
Srebrenica „unutrašnji problem Holandije“, što bi, recimo, analogijom
značilo da je Aušvic „unutrašnji problem Izraela“.
|
|
|
PEDALA U GLAVI - Petar Luković |
|
|
|
sreda, 15 oktobar 2008 |
|
U okviru Plana o pomirenju, DS
preporučuje građanima da kupe bicikl: okretanje pedala nije samo
fizička nego i politička aktivnost. Ko okreće, impotencija ga neće; ko
vrti, ne boji se smrti; ko ubrza, Tadić mu je muza; ko krene da pita,
ostaće bez mita.
Piše: Petar Luković (u ulozi Borisa Tadića)
Efikasnost, dinamika, pragmatizam – motori su današnje Demokratske
stranke, večno u potrazi za brzinom; svejedno da li hitamo ka Evropskoj
uniji, Ujedinjenim nacijama, Međunarodnom sudu pravde ili Crnoj Gori,
važno je okretati pedale, ako stanemo, propali smo! Nemamo odavno
vremena da se bavimo prošlošću; prošlost je onoliko mrtva koliko joj mi
dopustimo da bude ukopana; što se manje bavimo onim što je bilo, veća
je mogućnost da pedale brže okrećemo; svako podsećanje na tu „prošlost”
isto je što i poturanje klipova kukuruza u biciklističke točkove
budućnosti; zato, zbog toga, a upravo iz tog razloga, predlažemo ovakvu
sažetu, efikasnu, dinamičnu, lančanu, pedalastu Deklaraciju o
pomirenju: nema više vremena za razmišljanje!
|
|
|
ISTINITE LAŽI SONJE LIHT - Petar Luković |
|
|
|
subota, 11 oktobar 2008 |
 Čitajući
vaš verbalni B92 uradak, izuzetna gđo Liht, počeo sam da brinem za vas.
Ako već lažete, lažite ubedljivo - jer je teorijski imbecilno da bi od
vas e-novine tražile ostavku u Upravnom odboru “Politike” a.d., zbog
čega, zašto, kojim povodom? Šta nas se tiče vaše izuzetno mesto u
izuzetnom Upravnom odboru? Koga je u e-novinama, stvarno briga, da li
ćete otići ili ostati u Upravnom odboru, niko nas u e-novinama nije ni
pitao kad ste dolazili u taj Odbor. Who gives a fuck?
Piše: Petar Luković
Foto: Lažem, dakle postojim: Sonja Liht, izuzetno
Izuzetna gđo Liht,
Vaše cenjeno gostovanje na domicilnoj Televiziji B92, u ponedeljak
6. oktobra, u emisiji “Poligraf”, ostalo bi na dalekim marginama mog
ličnog interesovanja, ne samo zato što mi je neopisivo dosadno da vas
slušam, sasvim svejedno o čemu govorili, već zbog činjenice da pomenutu
B92 emisiju ne gledam ni povremeno, ni uopšte a uglavnom nikako.
Svejedno: nakon vašeg izuzetnog gostovanja, telefonom mi se javio
izvestan broj zabrinutih građana da mi prepriča kako ste u programu
pomenuli e-novine, navodno, kritički, u društvu sa radikalskom
“Pravdom”. Ne želeći da verujem da ste pored tolikih društvenih obaveza
- predsednica Fonda za političku izuzetnost, predsednica Upravnog
odbora “Politika” a.d., buduća ambasadorica Srbije u SAD, lična
savetnica Borisa Tadića, supruga političkog analitičara Milana Nikolića
- našli vremena da se bavite e-novinama, odbijao sam da nasednem na
politički nekorektne komentare mojih vajnih priatelja koji su mi
uporno, gotovo zaverenički, tvrdili da ste u emisiji rekli kako su
“e-novine od vas tražile da date ostavku na mesto predsednice Upravnog
odbora Politike a.d”.
|
|
|
LEGIJA, TEOLOG TREĆEG METKA - Petar Luković/Tomislav Marković |
|
|
|
ponedeljak, 06 oktobar 2008 |
|
Anonimni, skromni pisac u ime
pritvorenika malo se zajebao: katedrala na koju je nesrećni Luter
prikucao (a ne „okončao“) svojih 95 teoloških teza ne nalazi se u
Vormsu, već u Vitenbergu, ali za obrazovane čitaoce Kurira nema tu neke
razlike: Vorms, Vitenberg, Van der Berg, Bjorn Borg, Vimbldon - sve je
to divlji Zapad koji je u ime Legije neko lepo opisao u njegovim
romanima
Pišu pritvorenici: Petar Luković/Tomislav Marković
Nešto što se zove Kurir objavilo je u ponedeljak, 6. oktobra,
tekst pod naslovom „Prozivka podguzne muve“ u okviru kojeg je
nlo-prenelo pismo višestrukog ubice i samozvanog rodoljuba Milorada
Ulemeka Legije, koje je misterioznim putevima stiglo na adresu ovog
toaletoida. Kako stoji u Kuriru, očigledno je „da se
najčuveniji pritvorenik Centralnog zatvora njime uključio u polemiku
između Sonje Biserko, predsednice Helsinškog odbora za ljudska prava, i
profesora Pravnog fakulteta u Beogradu“. Pismo Milorada Ulemeka Legije,
patriote po milosti Službe, prenosimo u celini.
|
|
|
NIJE TEŠKO BITI FIN - Tomislav Marković & Petar Luković |
|
|
|
subota, 04 oktobar 2008 |
 Antonić je slavodobitno obznanio da
Druga Srbija psuje. Strašno, strašno. Ali još strašnije je što psuje
baš njega, Antonića, koji je jedno nevinašce, umiljato jagnje, ničim
nije zaslužio tako okrutne reči kojim ga velikodušno časte predstavnici
Druge Srbije. Naročito onaj pokvareni čovek Petar Luković. Sad mu se
pridružio i podmladak po forumima i blogovima, pa i u samim e-novinama,
pošast lukovićizma se širi na sve strane. Kako su samo bezobrazni prema
Antoniću! U njihovim izlivima verbalne agresije sve vrvi od ružnih
reči, vukovskih izraza, psovka psovku stiže. Primitivci! Kako ih samo
nije sramota?
PISMO PRVO
Pišu: Tomislav Marković & Petar Luković
Nije lako ovih dana biti Slobodan „Ruho”
Antonić. Don Voja od Koštunića jašući na Kosovu ispušio na izborima,
socijalisti prodali veru u krv i tlo za večeru sa Tadićem, ideji o
vladi nacionalnog spasa –
nema spasa, Vojvoda od Zarđale Kašike se uskopistio na Vojvodu od
Grobarske Lopate; radikalske narikače udarile u kletve uprkos tome što
ih Antonić već godinama ubeđuje da su normalne, fine, uljuđene i
civilizovane, tako reći cvet demokratije, ali džaba –
kad gazda Šeki naredi, lako se vraćaju svojoj pravoj prirodi. Nesrećan,
čemeran, skrhan duševnim bolom, Antonić je morao nešto da preduzme ne
bi li izašao iz duboke depresije. U zlo doba setio se Helsinškog
odbora, izmislio nepostojeći spisak nepodobnih Srba i pokrenuo medijski
linč nad Sonjom Biserko, tek da se malo razonodi. Uzdao se u 1389
nacionalno svesnih nasilnika, obožavaoce krvavog lika i genocidnog dela
Radovana Karadžića, koji će njegove reči pretvoriti u zlodela.
|
|
|
Narandžasta minuta - Petar Luković |
|
|
|
sreda, 01 oktobar 2008 |
|
Običaj da navijači Crvene zvezde postavljaju sumanute zahteve (prave ili izmišljene –
svejedno, razlika nije velika) svom omiljenom klubu nije od juče. Evo
šta je Petar Luković pisao u novembru 2006. godine, povodom tadašnje
liste zahteva koju su Delije dostavile upravi crveno-belih.
Piše: Petar Luković
Saznanje koje nas poslednjih godina proganja: da je ovo postala
zemlja koju oblikuju glupost, primitivizam i neznanje, uz večito
povišenu mentalnu temperaturu na ivici živčanog sloma – o čemu svedoče
stotine bolesnih izjava, svejedno da li stižu iz politike ili sporta,
ponekad se pretvara u apsurdni teatar, neku vrstu ludačke instalacije
razumljivu samo posvećenima. Već naviknut da po novinama svašta čitam i
sa radija svašta čujem, uveren da sam nenadjebivo otporan na svaku
vrstu poremećenosti, ostao sam bez daha kad sam ovih dana otkrio da su
fudbalske Delije (u prevodu: navijači Crvene zvezde) klubu poslali
listu zahteva, među kojima su ultimatumi da se Zvezda odrekne „narandžastih
dresova” i da, uzgred, iz grba kluba izbaci latinicu i uvede ćirilicu!
Budući da je jasno da je problem latinično-ćiriličnog pisma duboko
uronjen u golu politiku jer se, tobož, Zvezda ima smatrati čisto
srpskim klubom, te je potrebno to podvući ćirilicom – peticija protiv
narandžaste boje pripada sferi čistog nadrealizma.
Otkriće da se orange-colour kosi sa srpstvom i pravoslavljem – što
se valjda podrazumeva iz vizure crveno-belih fudbalskih duhovnika
ogrnutih šalovima – otvorilo je sasvim novo poglavlje u istoriji
nacionalnog daltonizma. Ako je, pretpostavimo, narandžasta boja
ideološka perjanica iskonskog antisrpstva, ona koja potkopava
rodoljublje, dolazimo do pitanja: a koje to boje pripadaju vaskolikom
Srpstvu? Zelena sigurno nije jer podseća na islam; crna ne dolazi u
obzir zbog satanističkih konotacija; žuta je vlasništvo Švedske i
Brazila, zemalja koje nisu učinile ništa da nam pomognu oko srpskog
Kosova, samim tim žuta je nepodobna; plava ne dolazi u obzir jer nas
podseća na SFRJ koja je bila tamnica srpskog fudbalskog naroda; bela je
zaštitni znak svih naših mrzitelja, posebice Engleza i Nemaca;
ljubičasta je pederska, nespojiva s narodom koji vekovima neguje mit o
svojoj potenciji; braon je metiljava, neprimerena energiji Delija…
Ostaje samo nesrećna crvena boja koju navijači Zvezde, na svoj užas,
moraju da dele s Liberalno demokratskom partijom!
Izvor E-novine
|
|
|
Izdajnici ne govore srpski - Petar Luković i Tomislav Marković |
|
|
|
petak, 26 septembar 2008 |
|
SPIRITITY: NAPRED NAŠI, ENGLESKI SE PLAŠI!
Nakon senzacionalnog otkrića da su
novosadski patrioti “duhovnost” poetski preveli kao “spiritity”, treba
očekivati najezdu novih poruka - Vascelity, Sabornity, Pahomity,
Mokrogority ili Tadićity... Sve je dozvoljeno kad Srbiju brane “Naši”!
Pišu: Petar Luković/Tomislav Marković
Udruženje građana familijarnog imena “Naši” (kopija iz Aranđelovca a
ne original iz bratske Rusije) održalo je 24. septembra, na dan
prepodobne Teodore i još prepodobnijih Sergija i Germana, promociju
knjige “Aranđelovački slučaj Peščanik - Svi smo mi 'Naši” u beogradskom
klubu prigodnog naziva Bogotražitelj.
Da podsetimo, decembra 2007. godine prvo je otkazana promocija
Peščanika u Aranđelovcu, na kojoj je trebalo da govore Svetlana Lukić,
Teofil Pančić, Mirko Đorđević i Petar Luković. Desetak dana kasnije, uz
moćno policijsko obezbeđenje i prisustvo nekoliko stotina razularenih,
četnolikih spodoba koje je predvodio predsednik opštine Topola Dragan
Jovanović iz Nove Srbije, opet je prekinuta promocija; čak ni policija
nije htela da spreči ove hrabre borce protiv slobode govora, mišljenja
i dela. Slavu za ovaj nacionalni hepening pokupilo je Udruženje građana
“Naši”, koje je alarmiralo lokalne partijske jedinice na obračun sa
srpskim izdajnicima.
|
|
|