Home arrow Autori arrow Nikola Samardžić
146ldp.jpg
nytlogo153x23.gif
enovine.jpg
 pescanik_anim.gif
linguabadge-sr.png
 h-alter.gif
gnu.tux.jpg
webhosting150.jpg
Nikola Samardžić
Bez naslova i bez muzike - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
petak, 25 septembar 2009

Naša sugrađanka Milena Stefanović, mlada, vredna, prelepa, ubijena je u saobraćajnoj nesreći čiji je vinovnik pripadnik iste čovekolike, neljudske vrste koja nas teroriše unazad dvadeset godina. Od Obilićevog Gazimestana do Obilićevog venca. Na svakom prelazu, na svakom trotoaru. Patrioti najskuplje srpske reči koji diluju drogu pred školama, spaljuju ljude bakljama, granatiraju Vukovar, Dubrovnik i Sarajevo, ubijaju i kumove i slučajne prolaznike, kolju, ruše i siluju. Oni su već jasan društveni sloj, bliži, po namerama i karakteru, vladajućoj eliti, nego sopstvenom poreklu.

Taj nesoj, to su NATO bombe koje su ubijale nevine jer je idiotska politička većina održavala jednu krvavu diktaturu i sve njene besove.

I danas je najmanje važno u kojoj su meri naši političari latentna druga strana seksa. U  kojoj meri su zatucani, primitivni i hipokriti. I da li je država u ovim danima kad je, negirajući LGBT pravo na ljudsku jednakost, otvorila srce podscocijalnom šljamu i njihovim duhovnim liderima, Amfilohiju, Arkanu, Matiji i Dobrici, koliko ih se nakotilo mrzi me da nabrajam, i tupavom političkom društvu u celini koje jedino uspešno zagađuje i prošlost i budućnost, proždirući sopstvenu decu.

Ubistvo Milene Stefanović neposredna je posledica delovanja države čiji su huligani nezvanična služba javnog reda, mira i morala. Oni su njen idejni monitoring. Huliganske bande osnovale su, podržavaju i održavaju državne službe. One su paravojska tajne policije, tajne vojske i tajne crkve. Nije se država pred njima povukla. Oni su efikasniji segment državnih službi. Oni kao paradržavna paravojska zastupaju uverenja i predrasude društva ogrezlog u podlost, paranoju, teoriju zavere i sve razvijeniju kulturu prostote koja je bahata koliko jalova i inferiorna.

 
7 min. - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
petak, 18 septembar 2009

Srbija je agresiju na Jugoslaviju, svoju najdragoceniju tvorevinu, započela obećanjem brzih pruga. Nekadašnji premijer Zoran Živković podsetio je kako je predsednik DS-a obmanuo svoj Glavni odbor, dok je negirao pravo Vojvodine i Vojvođana da institucionalno razvijaju politička prava i slobode, parabolom o kineskom vozu koji bi, umesto da se zaustavlja na vojvođanskoj granici, od Beograda do Novog Sada putovao svega 7 min. A taj voz nije kineski, nego nemački, a pruga dugačka svega tridesetak kilometara. Verovatno se takvim vozom voze samo stranci, i domaća partijsko-lopovska elita. Svejedno. Mogao je predsednik svome GO da čita izvode iz Maocetunga, ili da im pušta dalekoistočne porniće, svejedno, oni bi aplaudirali, a kakvi su, ne bi se ni uzbudili.

Ovde su sistemi laži, obmana i zločina usađeni duboko u političku genetiku. Nije čudo da Mladozadrani tako mrze Mladosrbine, i obratno, a od nekih su Morlaka, većinom, i jedni i drugi. Od istog jugoslovenskog naroda veštački su oblikovane nacije koje laž svojih kolektivnih identiteta unose u tekuću stvarnost. U Crnoj Gori se svakih deset godina izmišlja nova vladajuća nacija, briju ili puštaju brkovi, s korenima koji su, navodno, od pradavne, suštinske starine. Takve ludosti su sa ove, i hrvatske strane, dodatno složenije, ozbiljnije i opasnije.

Ali se dogodi i poneki „bug“ u sistemu. Jedna od bandi dizajnirana da pali američke zastave i na velike datume teroriše prestonicu, napala je ambasadu Grčke, i javnost je konsternirana, jer za zvaničnu Srbiju je Grčka prijateljska, ali kao Vizantija, ne kao demokratska članica NATO i EU.

Njihovu poruku su u tzv. javnosti dodatno relativizovali i tužilac, koji je incident pogrešno nazvao terorističkim, i apeli koji podsećaju na paljevinu američke ambasade, dok između redova nude simpatije sa antiameričkim i antikapitalističkim nazorima, koje promovišu sve kriptorežimske bande, a javile su se i mame, kako su to dobra deca. A predsedniku se valjda ne mili podsećanje na onaj dan kad se, dok je Beograd goreo, sakrio iza plastične zavese rumunskog predsednika.

Bez obzira na tokove evropskog proširenja, u ovom delu sveta još uvek nema Parlamenta, koji bi obuzdao monarha i dvor, niti Kongresa, da se nosi sa Obaminom reformom. Jeste, progresivisti su, od Ruzvelta do Obame, uz podršku inteligencije, pokušavali da ljudsku jednakost pretvore u ravnopravnost, a slobodnu i imigrantsku naciju u etatističku, time, možda i u emigrantsku, poput naše, ili ruske, ili kineske, ali im poslodavci, i radnici koji bi, i oni, da se kapitališu, to nisu dozvolili.

Na ovdašnju stvarnost, u kojoj su Jugosloveni jedina konzistentna, mada zabranjena nacija, a Evropa i Amerika jedini sistemi u kojima su ljudi jednaki i donekle slobodni, za razliku od srpske, ruske ili kineske lopovske, nekad i zločinačke partokratije, ukazali su, umesto predsednika i njegovog GO, radnici koji su krenuli po azil u američku ambasadu. Zahtevali su samo posao i plate. Možda se i oni, poslednjih decenija, politički opredeljuju u prilog srbstva i nesvrstanih, ali to sada nije važno.

Neće se naš predsednik javno upitati, zašto azil nisu zatražili od Libije, Rusije ili Kine. Čuo je i predsednik Obama da su crveni propali, i da Rusi i Kinezi beže u Ameriku, umesto obratno, ali se katkad populizam isplati, kad politika, ne stideći se, pocrveni. Ali neće Amerika propasti zbog jedne propale vizije. A ovde je zapravo preostao jedini problem, da je racionalna vizija budućnosti u zdravim ljudskim porivima umesto u politici ili njenoj teoriji. Mada, ako je do aktuelnosti, muškarce u većini zapravo najviše boli, i stide ga se, demonstrirajući mačizam, domaćinstvo i srbstvo, ženski deo njihove prirode. U žene se nedovoljno razumem.

Allan Holdsworth - Red Alert

Close to the Edge,

Peščanik.net, 15.09.2009.

 
Mala srpska zelena knjiga - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
petak, 04 septembar 2009

Biljana i Vlada Gligorov su na dobrom tragu. Spoljna politika se obično prenosi na unutrašnju. Zvanična Srbija je intenzivirala odnose koje je nekad negovala komunistička Jugoslavija. Titov srednji put, između Zapada i Istoka, sa osloncem na trećesvetske diktature, vodio je dezintegraciji najdragocenijih integrativnih i kulturnih vrednosti Jugoslavije. Koja nije nastala u komunizmu, i koja je trebalo da ga nadživi. Vođi srpske turbo-narodnjačko-lopovske kontrarevolucije, antidemokratske i antievropske, ispisuju, od 12. marta 2003, srpsku zelenu knjigu o sklonosti represiji i zločinu.

U dimu i smradu dreke o medijima, i barutne eksplozije robe namenjene trećesvetskim ubicama, odvija se organizovana pljačka osnovnih resursa, upravo po ruskom ili kineskom modelu. Nova putinizacija vlasti, koja nije uspela Koštunici, ponovo stvara jedinstveni blok nomenklature političkih partija, i vladajućih i opozicionih. Koji je vlast učinio monolitnom, a opoziciju u praksi ukinuo.

Zato su omraženi NATO, Amerika, Zapad i građanska privatna svojina.

Jedina stvarna opozicija Tadiću je demokratska levica. Da li će i nju pridobiti, okupljanjem na proslavi 20. oktobra 44-te? Da li će na istu platformu smestiti i svoj novi JUL, i penzionisane građanske saveze? Da li će  Zakon o planiranju i izgradnji uvesti novu, pravednu svojinsku strukturu, koja će zabetonirati prošlost stare kapitalističke, proevropske Jugoslavije? Da li zaista postoji dogovor, koji okuplja svaku vlast i svaku opoziciju, koji dopušta da se Zakon o javnoj svojini donosi pre zakona o restituciji? Koji je trebalo da prethodi privatizacionom ciklusu nakon 2000. Taj dogovor zanemaruje činjenicu da je Srbija jedina evropska država koja odbacuje restituciju. Da li će onda biti svejedno i ko je predsednik Srbije, Tadić, Nikolić ili Putin? Da li i to Tadić želi?

Otpor ulasku u NATO je težnja povratku u Treći svet, ili u neki novi Varšavski pakt. Negacija građanske privatne svojine, „narodnog kapitalizma“ (Z. Đinđić), u dubini je negacija ljudske jednakosti i demokratije. Negacija restitucije je negacija holokausta. Nacionalizacija i konfiskacija su samo nastavak nacifikacije kojim je Srbija trebalo da pripadne konceptu Konačnog rešenja. Takvi koncepti su, nimalo slučajno, u aktuelnoj Srbiji življi nego ikad.

Kad se vodi rasprava o načelima, uvek je dobro otvoriti novčanik. ANEM je podsetio da su se mediji mogli uljuditi na osnovu postojećih zakona, koje nekompetentna administracija nije bila u stanju da primeni. Granice monopola, i medijskih, ovde se inače teško probijaju. Izmene zakona neće nikoga učiniti pametnijim, niti dodatno zaglupeti. Medije neće uništiti, ili upristojiti. Jer je to nemoguće u ovakvom stanju kulture i svojinskih odnosa. Zato i javnost ne postoji. Sem kao neodređen, suvišan pojam.

Srbiju medijski uređuju bliski prijatelji i saradnici predsednika Tadića. (I nekoliko službenika tajne policije, vojske, crkve i poslovne oligarhije.) Isti koji su radili kampanju za JUL 1997-8, i uživali pristup primarnoj emisiji, odakle su razvijali marketinške imperije u zemlji i inostranstvu. I Tadić, i ja, i desetine entuzijasta, tada smo se, očajni i poderani, drndali po ulicama, odborima i izlokanoj, umirućoj Srbiji. Zbog svega ovoga? Putin, Kastro i Gadafi strateški partneri. Šaneri opštinski i gradski sekretari i menadžeri. Kad smo kod šanera, i službenika Luke i Apoteke, neću o LDP-u. Čedomir je pravu, kad je urednike i vlasnike Danas-a opomenuo da su u kolumniste uvrstili organizatora paljevine i pljačke Beograda. Taj, ime mu je nebitno, dobro zna kako se fatiraju Tadićevi drugari. I njegov šef, čiji je on, navodno, bio šef, delio je stanove i monopole, hapsio sudije i suvišne biznismene. Iznosile su se sumnje da je dvadeset vojnika streljano pošto su, verovatno, ugledali omiljenog ratnog komandanta predsednice jednog novinarskog udruženja. Koja bunca o Evropi i demokratiji.

Svejedno, ako je prethodno, relativizacijom i negacijom srebreničkog genocida, nacifikovala srpsku kulturu u celini. A njene novine, sa čituljama, ispisivale, u idiotskim kolumnama i komentarima, političke poternice. Srećom, bez odjeka. Ali je Srbija ostala septička jama ozidana odjecima i reagovanjima. U pravu je Čedomir, ali je ovo i njegov i moj, i ne samo naš politički poraz, i džaba mu Furle i džipovi, i meni moja lična sreća i zadovoljstva, kad deci ništa plemenito nećemo ostaviti. Najbolje da nam ne verujete, ni njemu ni meni.

Tadić je zaboravio, da je prethodni diktator pao, pa je uhapšen, pa je manjkao, pošto je Srbiju ućutkao i zagluveo. To se još uvek nije ponovo desilo. Ali samo što nije. Zasad je lepo na ovom peščanom sprudu. Pokrili ga jorgan-planinom. I taj jorgan je plaćen julovskim parama.

Prioritet je, umesto Peščanog spruda, Grad na vodi.

A slobodnima zavide. I oni koji ih brižno pokrivaju. Ponekad bih se otkrio, i zaplivao.

Dream Theater – The Root of All Evil, Live in Rome, 2007

Close to the Edge

Peščanik.net, 04.09.2009.

 
Kineski most - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
ponedeljak, 15 juni 2009

Predsednik Tadić i njegovi bezbrojni i sve bezbojniji koalicioni partneri u republičkoj i beogradskoj vlasti počinju da liče na sopstvene ptice rugalice. Milošević se, nekad  davno uzdržavao da javnost ne zasipa svakodnevnim obećanjima, lažima i bedastoćama. A naciju je maestralno održavao na plaftormi laži, zločina i nasilja. U tom smislu on je i danas srpskoj političkoj većini najpouzdaniji partner. Zato su svaki naši izbori performans kitova samoubica nasukanih na peščanim žalima po kojima bi da jure krokodile. I zato se, kad s bolesnim strpljenjem slušam Tadićeve pretnje i obećanja, osećam kao da sa mnom nešto nije u redu. Svaka ovdašnja nesreća postaje opšta, u toj meri ukazuje na bolesno stanje zajednice u celini. Zaglavljene u raskoraku između prošlosti i budućnosti, u kojima traga isključivo za sopstvenim glupostima.

Opomena s vrha da je korupcija u Srbiji prevazišla podnošljive razmere, da je ima svuda, i u sopstvenim redovima, da predstoje hapšenja, itd., sve je to uobičajeno tandrkanje, uvredljivo ne samo za ostatke zdravog razuma, nego i za intuiciju onih koji nisu u stanju, niti žele, da se unose u pitanja javnog domena smatrajući ih večito, sudbinski nerešivim. Korupcija je, ionako, ovde, odlika mentaliteta, oblik svakodnevnog života, ideal koji mnogi roditelji nastoje da i svojoj deci učine dostupnim. Isto tako, obračun s korupcijom nije stvar ničije odluke, hrabrosti, ili dobre volje. Korupcija je sistemsko oboljenje. Ona je genetska greška svakog etatističkog poretka. U Srbiji su materijalna dobra, kultura i mentalna higijena i dalje u većinskom vlasništvu ili pod neposrednim, veoma opipljivim nadzorom države. Konstituisane, umesto na slobodama i vadavini prava, na poretku kojim upravljaju političke partije, tajna vojska, tajna policija i tajna crkva. Srbija je nedovršena država, s nedefinisanim suverenitetom, granicama i nejasnim ukupnim skorom građanstva. Spoljna politika nesvrstanosti, vojne neutralnosti i imbecilnog kreveljenja ispunjena je zakeranjem razvijenom i slobodnom svetu, i iskrenim težnjama za partnerstvom sa svakim zločinačkim režimom na planeti. Koje bi uključilo i Severnu Koreju da ona ipak nije smetnja nešto pribranijoj Rusiji. I nije slučajno da establišment u celini potiskuje, obezvređuje ili izvrće tri najvažnija pitanja koja se odnose na budućnost u slobodi i demokratiji. To je potreba da se uvaži nezavisnost Kosova. Da se Srbija opredeli u prilog uključivanju u evro-atlantske procese, pre svega u NATO, a zatim i u EU. I da se reformiše tok lopovske privatizacije kojom je Srbija tajkunizirana, i da se, poput svih zločina i nepravdi iz bliže prošlosti, od 1941. kao nulte godine, obave restitucija i postave imovinski, pravni i politički uslovi koji bi dopustili da se društvo kapitalizacije u celini, uključujući privatizaciju javnih i komunalnih preduzeća. Itd.

 
Grad na vodi - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
ponedeljak, 25 maj 2009
Nije se dovoljno promenilo vreme od onoga kad nas je gradonačelnik Bogdan Bogdanović prebacivao tramvajem u XXI vek, dok nam je Milka Planinc u programu ekonomske stabilizacije isključivala struju, uredno po zonama, i uzgred ukinula kafu, čokoladu i Marlboro. Takva je i onda bila stvarnost, smrknuta i nadrndana. Ovaj grad nije slučajno mizeran, prljav, nadzidan, podzidan, izlokan, podlokan, musav, poseljačen. Prvi gradonačelnik komunističkog Beograda bio je Mihailo Stolarić, „Stolar“, u funkciji Narodnooslobodilačkog odbora grada između 1944. i 1947. Predsednik Odbora od 1947. do 1951. bio je Ninko Petrović, član Izvršnog odbora Leve zemljoradničke stranke. Đurica Jojkić, rođen u selu Turija kod Srbobrana, upravljao je u dva mandata, između 1951. i 1961. U međuperiodu, od 1955. do 1957, gradonačelnik je bio Miloš Minić, rođen u Preljini kod Čačka. Poznatiji je kao potonji ministar spoljnih poslova, i, prethodno, javni tužilac Srbije i važna ličnost Beogradskog procesa generalu Dragoljubu Mihailoviću koji je 15. jula 1946. osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i građanskih prava kao i oduzimanje celokupne imovine. Ubijen je 18. jula u Lisičjem Potoku u Beogradu, i sahranjen bez obeležja u jarku na mestu streljanja. Presuda se pozivala na ratne zločine i kolaboracionizam, dok je Mihailovića komandant francuskog pokreta otpora general Šarl de Gol odlikovao Ratnim krstom, a američki predsednik Hari Truman posthumno ordenom Legije zasluga za spasavanje američkih pilota oborenih iznad Jugoslavije. Peti gradonačelnik Beograda bio je Milijan Neoričić, od 1961. do 1965, koji je bio značajan i kao svršeni užički gimnazijalac. Branko Pešić, predsednik Skupštine grada Beograda i važnom periodu velikih građevinskih poduhvata i masovne imigracije, 1965-1974, završio je gimnaziju i Višu političku školu „Đura Đaković“. Tada su se auto-putem i petljama Mostar i Autokomanda čitava rezidencijalna zona i delovi grada koji su do tad pripadali širem centru getoizirali, a saobraćaj primorao da, do danas,  konstantno kolabira. Jedan od članova njegovog kabineta bio je Slobodan Milošević. Danas predsednik Evropskog pokreta u Srbiji, Živorad Kovačević bio je prvi čovek Beograda od 1974. do 1982. Iz tog vremena gotovo da su zaboravljene afere Medenica, Obradović i „Beograd-inženjering“, mada je Kovačević negirao svoju upletenost. Evropski pokret posredno učestvuje u vlasti Borisa Tadića i podržava njegovu politiku. Itd.
 
Kad sutra postane juče - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
ponedeljak, 18 maj 2009
Srpska vlada i predsednik ne zaslužuju šargarepu. Štap nam ionako ne gine, ali ne i njima. Nakon 18 godina, neke vrste višestranačkog punoletstva, Srbija je ponovo ubedljivom većinom, prošle godine, glasala za korupciju, izolacionalizam, laž i pljačku, za politiku nečinjenja i nesvrstanosti. I zato američki potpredsednik Džo Bajden ne donosi Srbiji ništa. I od nje će jednako, zauzvrat, dobiti. Pravoslavno-nacistička, antizapadna i antidemokratska pornografija u medijima pod kontrolom vlade i njenih kontrolora se podrazumeva. Bajden će od sagovornika verovatno čuti gomilu zvaničnih gluposti koje će Srbiju još jednom svrstati u onaj veći, iracionalan deo sveta gde se politički poredak zasniva na odlučnosti tradicionalnih oligarhija i suštinskoj ljudskoj nejednakosti. Ali, Bajden je upravo preskočio Bugarsku i usredsredio se na Srbiju koja je i dalje deo problema umesto izvorište rešenja. Mada je i sam došao na vlast zahvaljujući američkoj i NATO intervenciji koja je potkopala Miloševićevu vlast dok se većina njegovih podanika solidarisala s politikom nasilja i zločina, i učvrstio je na osnovama finansijske i političke solidarnosti SAD i EU, predsednik Tadić će i ovoga puta morati da se povinuje volji stvarnih vladara Srbije koja je stajala iza svakog nastojanja da se srpsko-američki odnosi smeste u senku pitanja koja je sama Srbija otvarala u procesu nasilne jugoslovenske dezintegracije. Od početka prethodne godine, to su bili paljevina američke ambasade, afera Kovačević koju su izazvali i administrirali ministar spoljnih poslova, njegov šef kabineta i jedan od državnih sekretara, koja je bila kriminalna u domenu svake zvanične izjave i odluke. Pitanje novog ambasadora Srbije u Vašingtonu je gotovo jednako skandalozno.
 
O političkoj kulturi - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
subota, 09 maj 2009

Odnos dominantne srpske političke kulture prema NATO podudaran je s njenim vrednosnim stavovima prema istoriji i demokratiji. U istom smislu na koji ukazuje nepostojanje, zapravo potiskivanje svake ozbiljne debate, u institucijama i javnosti, o najvažnijim pitanjima novije prošlosti i neposredne budućnosti. Takvu debatu su vlade Vojislava Koštunice i Borisa Tadića isključile iz javnosti i institucija, i gotovo da su ih kriminalizovale. U političkoj kulturi prožetoj uverenjem o sopstvenoj izuzetnoj važnosti, i ogromnom vremenskom trajanju, u kontinuitetu kolektivnih misli i stremljenja, ni poslednjih 60 godina, koliko je proteklo od osnivanja NATO, nije se uspelo obuhvatiti istraživanjima i promišljanjem koji bili u stanju da se približe razvijenosti pogleda sa strane na nas same. Haotična, iracionalna i destruktivna politika, koja je nakon NATO intervencije 1999. i prevrata 2000, postala sama sebi svrha i pokretačka snaga, na obema stranama, i demokratskoj i radikalskoj, a obe su antiliberalne, antizapadne i antikapitalističke, potiče upravo iz potreba sve razuđenijih elita da se održi kontinuitet proteklih 60 godina totalitarnoga, kolektivističkog konsenzusa. Jedino se broj ljudskih žrtava tog konsenzusa nakon 2000. značajno smanjio.

Kolebanja totalitarnog konsenzusa nastupala su samo u razdobljima u kojima nije bilo dovoljno jasno kojom će se dinamikom i putanjom postojeći totalitarizam zameniti nekim narednim. U opštem jugoslovenskom okviru, srpski primer nije bio usamljen. Zahvaljujući svojoj izvršnoj snazi, srpska politika je u tom smislu preuzimala pravo prvenstva.

Nedoumice oko Staljina 1948, Rankovića 1966, Ćosića od 1968, liberala i hrvatskog pitanja 1971. i 1972, ustava iz 1974, Titove smrti i neposrednog nasleđa 1982, Osme sednice 1987, kosovskog opredeljenja 1989, Miloševića i Koštunice 2000, Koštunice i Tadića 2004, sve su to bile ili lažne dileme, ili meandriranje koje je, zahvaljujući blagom odstupanju od osnovne struje, ukazivalo na snagu i kompaktnost matice.

 
Zašto više neću pisati za Danas, ako to bilo koga interesuje - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
sreda, 08 april 2009

Neću ni ja
Ili, zašto više neću pisati za Danas, ako to bilo koga interesuje

NATO je šezdesetogodišnjicu postojanja obeležio prijemom Hrvatske i Albanije. Očijukajući s diktatorskim, katkad i zločinačkim režimima, Srbija je proglasila vojnu neutralnost i najavila da će preuzeti neku vrstu liderstva u pokretu nesvrstanih. Verbalno nasilje, koje je počelo da zauzima mesto i na stranicama Danas-a, obesmišljava svaki pokušaj, a takvi pokušaji ne postoje, da se pristupanje Srbije NATO-u obrazloži potrebom institucionalizacije političke, vojne i vrednosne integracije sa SAD i EU. Ako je namera predsednika Tadića, koji ima najveću stvarnu moć nad medijima i mnenjem, bio nastavak puta ne u nesvrstane nego u Varšavski pakt, jer je to u osnovi isto, koji je pokrenula prethodna administracija nastala na političkom nasleđu atentata na premijera Đinđića, u tome je u potpunosti uspeo. Pošto je demolirala ulicu Kneza Miloša, zvanična srpska ideologija udobno se smestila u Palmotićevoj.

 
Ekonomija kao simptom, politika kao dijagnoza - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
utorak, 31 mart 2009

Na osnovu zajedničkog istraživanja The Wall Street Journal and The Heritage Foundation iz Vašintona, Srbija zauzima izuzetno nisko, 109. mesto, od 179 rangiranih zemalja sveta, i 37. od 43 evropske zemlje, u domenu ekonomskih sloboda. Povoljnije stanje ustanovljeno je Bocvani, Albaniji, Mongoliji, Namibiji, Kazahstanu, Burkini Faso, Svazilendu, Keniji, Tanzaniji, Gani, Kambodži i Zambiji. U tom smislu Srbija se više ne može hvaliti ni kako je ponovo zauzela lidersko mesto u pokretu nesvrstanih. I u tom okruženju je samo osrednja.

Da bi se pokrenuo biznis u Srbiji je potrebno potrošiti oko 23 dana, u poređenju sa svetskim prosekom od 38, a za licencu za poslovanje  savladati oko 18 procedura i 225 dana, s visokim troškovima. Izuzetno je visoka potrošnja državne administracije, gotovo polovina BDP. Visoka je inflacija, vlada kontroliše cene važnih roba i usluga, i brižljivo čuva monopole u telekomunikacijama i energetskom sektoru. U izveštaju se sudski sistem ocenjuje kao koruptivan i neefikasan, sudije kao nedovoljno obučene i slabo plaćene.

Na nedavno objavljenoj listi američkog nedlejnika Forbs Srbija je zauzela 82. mesto na listi od 127 zemalja koje su rangirane prema uslovima za poslovanje. Danska je, drugi put uzastopno, proglašena najboljom državom za biznis, drugo mesto dobile su SAD, treće Kanada. Prema ovoj listi Makedonija je na 51, Crna Gora na 74, Albanija na 77, Hrvatska na 50, a Slovenija na 36. mestu. Među prvih deset najprivlačnijih zemalja za biznis su i Britanija, Švedska, Hong Kong, Australija, Novi Zeland i Norveška.

 
U vremenu zmije - Nikola Samardžić Štampaj E-pošta
utorak, 24 mart 2009
Na dan kolektivne neodgorovnosti, samosažaljenja i patetike, bilo bi nepravedno proizvoditi dodatnu, takođe kolateralnu štetu, ukazivanjem na osećanja koja su samo lična. Više je od hiljadu žrtava NATO akcije kojom je zaustavljena poslednja agresija režima koji je otvarao frontove okrutnih obračuna i u sopstvenom jezgru. Divljanje srpske politike započelo je hapšenjem Azema Vlasija pre dvadeset godina, pre deset godina NATO je, nakon neuspešnih pregovora, odlučio da okonča prethodnu deceniju ubistava, etničkog čišćenja, pljački, koncentracionih logora, opsada Sarajeva, Dubrovnika i Vukovara, epohu Srebrenice, piramidalnih zverstava i obmana. Diktator i njegov režim ubzo potom su pali, pošto se u NATO intervenciji strovalila i arhitektura zločinačkog poduhvata. Ali je on nestao više zbog neuspeha zločinačkog poduhvata nego na osnovama uverenja da je njegova putanja bila protivna ljudskosti i strujanju civilizacije. Zato se ponekad danas učini da je zlo, koje je traljavo zatrto, životnije nego ikad. Kao na ovaj dan, jedan od suvišnih u političkom kalendaru Srbije, kad zmije izmile, ali ne da presvlače košuljice, nego da ujedaju.
 
<< Početak < Prethodna 1 2 3 4 Sledeća > Kraj >>

Rezultati 1 - 20 of 63

Powered By PageCache
Generated in 2.16133 Seconds