|
Bez naslova i bez muzike - Nikola Samardžić |
|
|
|
petak, 25 septembar 2009 |
|
Naša
sugrađanka Milena Stefanović, mlada, vredna, prelepa, ubijena
je
u saobraćajnoj nesreći čiji je vinovnik pripadnik iste čovekolike,
neljudske vrste koja nas teroriše unazad dvadeset godina. Od
Obilićevog Gazimestana do Obilićevog venca. Na svakom prelazu, na
svakom trotoaru. Patrioti najskuplje srpske reči koji diluju drogu
pred školama, spaljuju ljude bakljama, granatiraju Vukovar,
Dubrovnik i Sarajevo, ubijaju i kumove i slučajne prolaznike, kolju,
ruše i siluju. Oni su već jasan društveni sloj, bliži, po
namerama i karakteru, vladajućoj eliti, nego sopstvenom poreklu.
Taj nesoj, to su NATO
bombe koje su ubijale nevine jer je idiotska politička većina
održavala jednu krvavu diktaturu i sve njene besove.
I danas je najmanje
važno u kojoj su meri naši političari latentna druga strana seksa.
U kojoj meri su zatucani, primitivni i hipokriti. I da li je
država u ovim danima kad je, negirajući LGBT pravo na ljudsku
jednakost, otvorila srce podscocijalnom šljamu i njihovim duhovnim
liderima, Amfilohiju, Arkanu, Matiji i Dobrici, koliko ih se nakotilo
mrzi me da nabrajam, i tupavom političkom društvu u celini koje
jedino uspešno zagađuje i prošlost i budućnost, proždirući
sopstvenu decu.
Ubistvo Milene
Stefanović neposredna je posledica delovanja države čiji su
huligani nezvanična služba javnog reda, mira i morala. Oni su njen
idejni monitoring. Huliganske bande osnovale su, podržavaju i
održavaju državne službe. One su paravojska tajne policije, tajne
vojske i tajne crkve. Nije se država pred njima povukla. Oni su
efikasniji segment državnih službi. Oni kao paradržavna paravojska
zastupaju uverenja i predrasude društva ogrezlog u podlost,
paranoju, teoriju zavere i sve razvijeniju kulturu prostote koja je
bahata koliko jalova i inferiorna.
|
|
|
7 min. - Nikola Samardžić |
|
|
|
petak, 18 septembar 2009 |
|
Srbija je agresiju na
Jugoslaviju, svoju najdragoceniju tvorevinu, započela obećanjem
brzih pruga. Nekadašnji premijer Zoran Živković podsetio je kako
je predsednik DS-a obmanuo svoj Glavni odbor, dok je negirao pravo
Vojvodine i Vojvođana da institucionalno razvijaju politička prava
i slobode, parabolom o kineskom vozu koji bi, umesto da se zaustavlja
na vojvođanskoj granici, od Beograda do Novog Sada putovao svega 7
min. A taj voz nije kineski, nego nemački, a pruga dugačka svega
tridesetak kilometara. Verovatno se takvim vozom voze samo stranci, i
domaća partijsko-lopovska elita. Svejedno. Mogao je predsednik svome
GO da čita izvode iz Maocetunga, ili da im pušta dalekoistočne
porniće, svejedno, oni bi aplaudirali, a kakvi su, ne bi se ni
uzbudili.
Ovde su sistemi laži,
obmana i zločina usađeni duboko u političku genetiku. Nije čudo
da Mladozadrani tako mrze Mladosrbine, i obratno, a od nekih su
Morlaka, većinom, i jedni i drugi. Od istog jugoslovenskog naroda
veštački su oblikovane nacije koje laž svojih kolektivnih
identiteta unose u tekuću stvarnost. U Crnoj Gori se svakih deset
godina izmišlja nova vladajuća nacija, briju ili puštaju brkovi, s
korenima koji su, navodno, od pradavne, suštinske starine. Takve
ludosti su sa ove, i hrvatske strane, dodatno složenije, ozbiljnije
i opasnije.
Ali se dogodi i poneki
„bug“ u sistemu. Jedna od bandi dizajnirana da pali američke
zastave i na velike datume teroriše prestonicu, napala je ambasadu
Grčke, i javnost je konsternirana, jer za zvaničnu Srbiju je Grčka
prijateljska, ali kao Vizantija, ne kao demokratska članica NATO i
EU.
Njihovu poruku su u
tzv. javnosti dodatno relativizovali i tužilac, koji je incident
pogrešno nazvao terorističkim, i apeli koji podsećaju na paljevinu
američke ambasade, dok između redova nude simpatije sa
antiameričkim i antikapitalističkim nazorima, koje promovišu sve
kriptorežimske bande, a javile su se i mame, kako su to dobra deca.
A predsedniku se valjda ne mili podsećanje na onaj dan kad se, dok
je Beograd goreo, sakrio iza plastične zavese rumunskog predsednika.
Bez obzira na tokove
evropskog proširenja, u ovom delu sveta još uvek nema Parlamenta,
koji bi obuzdao monarha i dvor, niti Kongresa, da se nosi sa Obaminom
reformom. Jeste, progresivisti su, od Ruzvelta do Obame, uz podršku
inteligencije, pokušavali da ljudsku jednakost pretvore u
ravnopravnost, a slobodnu i imigrantsku naciju u etatističku, time,
možda i u emigrantsku, poput naše, ili ruske, ili kineske, ali im
poslodavci, i radnici koji bi, i oni, da se kapitališu, to nisu
dozvolili.
Na ovdašnju
stvarnost, u kojoj su Jugosloveni jedina konzistentna, mada
zabranjena nacija, a Evropa i Amerika jedini sistemi u kojima su
ljudi jednaki i donekle slobodni, za razliku od srpske, ruske ili
kineske lopovske, nekad i zločinačke partokratije, ukazali su,
umesto predsednika i njegovog GO, radnici koji su krenuli po azil u
američku ambasadu. Zahtevali su samo posao i plate. Možda se i oni,
poslednjih decenija, politički opredeljuju u prilog srbstva i
nesvrstanih, ali to sada nije važno.
Neće se naš
predsednik javno upitati, zašto azil nisu zatražili od Libije,
Rusije ili Kine. Čuo je i predsednik Obama da su crveni propali, i
da Rusi i Kinezi beže u Ameriku, umesto obratno, ali se katkad
populizam isplati, kad politika, ne stideći se, pocrveni. Ali neće
Amerika propasti zbog jedne propale vizije. A ovde je zapravo
preostao jedini problem, da je racionalna vizija budućnosti u
zdravim ljudskim porivima umesto u politici ili njenoj teoriji. Mada,
ako je do aktuelnosti, muškarce u većini zapravo najviše boli, i
stide ga se, demonstrirajući mačizam, domaćinstvo i srbstvo,
ženski deo njihove prirode. U žene se nedovoljno razumem.
Allan Holdsworth - Red
Alert
Close to the Edge,
Peščanik.net,
15.09.2009.
|
|
|
Mala srpska zelena knjiga - Nikola Samardžić |
|
|
|
petak, 04 septembar 2009 |
|
Biljana i Vlada
Gligorov su na dobrom tragu. Spoljna politika se obično prenosi na
unutrašnju. Zvanična Srbija je intenzivirala odnose koje je nekad
negovala komunistička Jugoslavija. Titov srednji put, između Zapada
i Istoka, sa osloncem na trećesvetske diktature, vodio je
dezintegraciji najdragocenijih integrativnih i kulturnih vrednosti
Jugoslavije. Koja nije nastala u komunizmu, i koja je trebalo da ga
nadživi. Vođi srpske turbo-narodnjačko-lopovske kontrarevolucije,
antidemokratske i antievropske, ispisuju, od 12. marta 2003, srpsku
zelenu knjigu o sklonosti represiji i zločinu.
U dimu i smradu dreke
o medijima, i barutne eksplozije robe namenjene trećesvetskim
ubicama, odvija se organizovana pljačka osnovnih resursa, upravo po
ruskom ili kineskom modelu. Nova putinizacija vlasti, koja nije
uspela Koštunici, ponovo stvara jedinstveni blok nomenklature
političkih partija, i vladajućih i opozicionih. Koji je vlast
učinio monolitnom, a opoziciju u praksi ukinuo.
Zato su omraženi
NATO, Amerika, Zapad i građanska privatna svojina.
Jedina stvarna
opozicija Tadiću je demokratska levica. Da li će i nju pridobiti,
okupljanjem na proslavi 20. oktobra 44-te? Da li će na istu
platformu smestiti i svoj novi JUL, i penzionisane građanske saveze?
Da li će Zakon o planiranju i izgradnji uvesti novu, pravednu
svojinsku strukturu, koja će zabetonirati prošlost stare
kapitalističke, proevropske Jugoslavije? Da li zaista postoji
dogovor, koji okuplja svaku vlast i svaku opoziciju, koji dopušta da
se Zakon o javnoj svojini donosi pre zakona o restituciji? Koji je
trebalo da prethodi privatizacionom ciklusu nakon 2000. Taj dogovor
zanemaruje činjenicu da je Srbija jedina evropska država koja
odbacuje restituciju. Da li će onda biti svejedno i ko je predsednik
Srbije, Tadić, Nikolić ili Putin? Da li i to Tadić želi?
Otpor ulasku u NATO je
težnja povratku u Treći svet, ili u neki novi Varšavski pakt.
Negacija građanske privatne svojine, „narodnog kapitalizma“ (Z.
Đinđić), u dubini je negacija ljudske jednakosti i demokratije.
Negacija restitucije je negacija holokausta. Nacionalizacija i
konfiskacija su samo nastavak nacifikacije kojim je Srbija trebalo da
pripadne konceptu Konačnog rešenja. Takvi koncepti su, nimalo
slučajno, u aktuelnoj Srbiji življi nego ikad.
Kad se vodi rasprava o
načelima, uvek je dobro otvoriti novčanik. ANEM je podsetio da su
se mediji mogli uljuditi na osnovu postojećih zakona, koje
nekompetentna administracija nije bila u stanju da primeni. Granice
monopola, i medijskih, ovde se inače teško probijaju. Izmene zakona
neće nikoga učiniti pametnijim, niti dodatno zaglupeti. Medije neće
uništiti, ili upristojiti. Jer je to nemoguće u ovakvom stanju
kulture i svojinskih odnosa. Zato i javnost ne postoji. Sem kao
neodređen, suvišan pojam.
Srbiju medijski
uređuju bliski prijatelji i saradnici predsednika Tadića. (I
nekoliko službenika tajne policije, vojske, crkve i poslovne
oligarhije.) Isti koji su radili kampanju za JUL 1997-8, i uživali
pristup primarnoj emisiji, odakle su razvijali marketinške imperije
u zemlji i inostranstvu. I Tadić, i ja, i desetine entuzijasta, tada
smo se, očajni i poderani, drndali po ulicama, odborima i izlokanoj,
umirućoj Srbiji. Zbog svega ovoga? Putin, Kastro i Gadafi strateški
partneri. Šaneri opštinski i gradski sekretari i menadžeri. Kad
smo kod šanera, i službenika Luke i Apoteke, neću o LDP-u. Čedomir
je pravu, kad je urednike i vlasnike Danas-a opomenuo da su u
kolumniste uvrstili organizatora paljevine i pljačke Beograda. Taj,
ime mu je nebitno, dobro zna kako se fatiraju Tadićevi drugari. I
njegov šef, čiji je on, navodno, bio šef, delio je stanove i
monopole, hapsio sudije i suvišne biznismene. Iznosile su se sumnje
da je dvadeset vojnika streljano pošto su, verovatno, ugledali
omiljenog ratnog komandanta predsednice jednog novinarskog udruženja.
Koja bunca o Evropi i demokratiji.
Svejedno, ako je prethodno,
relativizacijom i negacijom srebreničkog genocida, nacifikovala
srpsku kulturu u celini. A njene novine, sa čituljama, ispisivale, u
idiotskim kolumnama i komentarima, političke poternice. Srećom, bez
odjeka. Ali je Srbija ostala septička jama ozidana odjecima i
reagovanjima. U pravu je Čedomir, ali je ovo i njegov i moj, i ne
samo naš politički poraz, i džaba mu Furle i džipovi, i meni moja
lična sreća i zadovoljstva, kad deci ništa plemenito nećemo
ostaviti. Najbolje da nam ne verujete, ni njemu ni meni.
Tadić je zaboravio,
da je prethodni diktator pao, pa je uhapšen, pa je manjkao, pošto
je Srbiju ućutkao i zagluveo. To se još uvek nije ponovo desilo.
Ali samo što nije. Zasad je lepo na ovom peščanom sprudu. Pokrili
ga jorgan-planinom. I taj jorgan je plaćen julovskim parama.
Prioritet je, umesto
Peščanog spruda, Grad na vodi.
A slobodnima zavide. I
oni koji ih brižno pokrivaju. Ponekad bih se otkrio, i zaplivao.
Dream Theater – The Root of All Evil, Live in Rome, 2007
Close to the Edge
Peščanik.net, 04.09.2009.
|
|
|
Kineski most - Nikola Samardžić |
|
|
|
ponedeljak, 15 juni 2009 |
|
Predsednik Tadić i
njegovi bezbrojni i sve bezbojniji koalicioni partneri u republičkoj
i beogradskoj vlasti počinju da liče na sopstvene ptice rugalice.
Milošević se, nekad davno uzdržavao da javnost ne zasipa
svakodnevnim obećanjima, lažima i bedastoćama. A naciju je
maestralno održavao na plaftormi laži, zločina i nasilja. U tom
smislu on je i danas srpskoj političkoj većini najpouzdaniji
partner. Zato su svaki naši izbori performans kitova samoubica
nasukanih na peščanim žalima po kojima bi da jure krokodile. I
zato se, kad s bolesnim strpljenjem slušam Tadićeve pretnje i
obećanja, osećam kao da sa mnom nešto nije u redu. Svaka ovdašnja
nesreća postaje opšta, u toj meri ukazuje na bolesno stanje
zajednice u celini. Zaglavljene u raskoraku između prošlosti i
budućnosti, u kojima traga isključivo za sopstvenim glupostima.
Opomena s vrha da je
korupcija u Srbiji prevazišla podnošljive razmere, da je ima svuda,
i u sopstvenim redovima, da predstoje hapšenja, itd., sve je to
uobičajeno tandrkanje, uvredljivo ne samo za ostatke zdravog razuma,
nego i za intuiciju onih koji nisu u stanju, niti žele, da se unose
u pitanja javnog domena smatrajući ih večito, sudbinski nerešivim.
Korupcija je, ionako, ovde, odlika mentaliteta, oblik svakodnevnog
života, ideal koji mnogi roditelji nastoje da i svojoj deci učine
dostupnim. Isto tako, obračun s korupcijom nije stvar ničije
odluke, hrabrosti, ili dobre volje. Korupcija je sistemsko oboljenje.
Ona je genetska greška svakog etatističkog poretka. U Srbiji su
materijalna dobra, kultura i mentalna higijena i dalje u većinskom
vlasništvu ili pod neposrednim, veoma opipljivim nadzorom države.
Konstituisane, umesto na slobodama i vadavini prava, na poretku kojim
upravljaju političke partije, tajna vojska, tajna policija i tajna
crkva. Srbija je nedovršena država, s nedefinisanim suverenitetom,
granicama i nejasnim ukupnim skorom građanstva. Spoljna politika
nesvrstanosti, vojne neutralnosti i imbecilnog kreveljenja ispunjena
je zakeranjem razvijenom i slobodnom svetu, i iskrenim težnjama za
partnerstvom sa svakim zločinačkim režimom na planeti. Koje bi
uključilo i Severnu Koreju da ona ipak nije smetnja nešto
pribranijoj Rusiji. I nije slučajno da establišment u celini
potiskuje, obezvređuje ili izvrće tri najvažnija pitanja koja se
odnose na budućnost u slobodi i demokratiji. To je potreba da se
uvaži nezavisnost Kosova. Da se Srbija opredeli u prilog
uključivanju u evro-atlantske procese, pre svega u NATO, a zatim i u
EU. I da se reformiše tok lopovske privatizacije kojom je Srbija
tajkunizirana, i da se, poput svih zločina i nepravdi iz bliže
prošlosti, od 1941. kao nulte godine, obave restitucija i postave
imovinski, pravni i politički uslovi koji bi dopustili da se društvo
kapitalizacije u celini, uključujući privatizaciju javnih i
komunalnih preduzeća. Itd.
|
|
|
Grad na vodi - Nikola Samardžić |
|
|
|
ponedeljak, 25 maj 2009 |
|
Nije se
dovoljno promenilo vreme od onoga kad nas je gradonačelnik Bogdan
Bogdanović prebacivao tramvajem u XXI vek, dok nam je Milka Planinc
u programu ekonomske stabilizacije isključivala struju, uredno po
zonama, i uzgred ukinula kafu, čokoladu i Marlboro. Takva je i onda
bila stvarnost, smrknuta i nadrndana. Ovaj grad nije slučajno
mizeran, prljav, nadzidan, podzidan, izlokan, podlokan, musav,
poseljačen. Prvi gradonačelnik komunističkog Beograda bio je
Mihailo Stolarić, „Stolar“, u funkciji Narodnooslobodilačkog
odbora grada između 1944. i 1947. Predsednik Odbora od 1947. do
1951. bio je Ninko Petrović, član Izvršnog odbora Leve
zemljoradničke stranke. Đurica Jojkić, rođen u selu Turija kod
Srbobrana, upravljao je u dva mandata, između 1951. i 1961. U
međuperiodu, od 1955. do 1957, gradonačelnik je bio Miloš Minić,
rođen u Preljini kod Čačka. Poznatiji je kao potonji ministar
spoljnih poslova, i, prethodno, javni tužilac Srbije i važna
ličnost Beogradskog procesa generalu Dragoljubu Mihailoviću koji je
15. jula 1946. osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih
i građanskih prava kao i oduzimanje celokupne imovine. Ubijen je 18.
jula u Lisičjem Potoku u Beogradu, i sahranjen bez obeležja u jarku
na mestu streljanja. Presuda se pozivala na ratne zločine i
kolaboracionizam, dok je Mihailovića komandant francuskog pokreta
otpora general Šarl de Gol odlikovao Ratnim krstom, a američki
predsednik Hari Truman posthumno ordenom Legije zasluga za spasavanje
američkih pilota oborenih iznad Jugoslavije. Peti gradonačelnik
Beograda bio je Milijan Neoričić, od 1961. do 1965, koji je bio
značajan i kao svršeni užički gimnazijalac. Branko Pešić,
predsednik Skupštine grada Beograda i važnom periodu velikih
građevinskih poduhvata i masovne imigracije, 1965-1974, završio je
gimnaziju i Višu političku školu „Đura Đaković“. Tada su se
auto-putem i petljama Mostar i Autokomanda čitava rezidencijalna
zona i delovi grada koji su do tad pripadali širem centru
getoizirali, a saobraćaj primorao da, do danas, konstantno
kolabira. Jedan od članova njegovog kabineta bio je Slobodan
Milošević. Danas predsednik Evropskog pokreta u Srbiji, Živorad
Kovačević bio je prvi čovek Beograda od 1974. do 1982. Iz tog
vremena gotovo da su zaboravljene afere Medenica, Obradović i
„Beograd-inženjering“, mada je Kovačević negirao svoju
upletenost. Evropski pokret posredno učestvuje u vlasti Borisa
Tadića i podržava njegovu politiku. Itd.
|
|
|
Kad sutra postane juče - Nikola Samardžić |
|
|
|
ponedeljak, 18 maj 2009 |
|
Srpska
vlada i predsednik ne zaslužuju šargarepu. Štap nam ionako ne
gine, ali ne i njima. Nakon 18 godina, neke vrste višestranačkog
punoletstva, Srbija je ponovo ubedljivom većinom, prošle godine,
glasala za korupciju, izolacionalizam, laž i pljačku, za politiku
nečinjenja i nesvrstanosti. I zato američki potpredsednik Džo
Bajden ne donosi Srbiji ništa. I od nje će jednako, zauzvrat,
dobiti. Pravoslavno-nacistička, antizapadna i antidemokratska pornografija u medijima pod kontrolom
vlade i njenih kontrolora se podrazumeva. Bajden će od sagovornika
verovatno čuti gomilu zvaničnih gluposti koje će Srbiju još
jednom svrstati u onaj veći, iracionalan deo sveta gde se politički
poredak zasniva na odlučnosti tradicionalnih oligarhija i suštinskoj
ljudskoj nejednakosti. Ali, Bajden je upravo preskočio Bugarsku i
usredsredio se na Srbiju koja je i dalje deo problema umesto
izvorište rešenja. Mada je i sam došao na vlast zahvaljujući
američkoj i NATO intervenciji koja je potkopala Miloševićevu vlast
dok se većina njegovih podanika solidarisala s politikom nasilja i
zločina, i učvrstio je na osnovama finansijske i političke
solidarnosti SAD i EU, predsednik Tadić će i ovoga puta morati da
se povinuje volji stvarnih vladara Srbije koja je stajala iza svakog
nastojanja da se srpsko-američki odnosi smeste u senku pitanja koja
je sama Srbija otvarala u procesu nasilne jugoslovenske
dezintegracije. Od početka prethodne godine, to su bili paljevina
američke ambasade, afera Kovačević koju su izazvali i
administrirali ministar spoljnih poslova, njegov šef kabineta i
jedan od državnih sekretara, koja je bila kriminalna u domenu svake
zvanične izjave i odluke. Pitanje novog ambasadora Srbije u
Vašingtonu je gotovo jednako skandalozno.
|
|
|
O političkoj kulturi - Nikola Samardžić |
|
|
|
subota, 09 maj 2009 |
|
Odnos
dominantne srpske političke kulture prema NATO podudaran je s njenim
vrednosnim stavovima prema istoriji i demokratiji. U istom smislu na
koji ukazuje nepostojanje, zapravo potiskivanje svake ozbiljne
debate, u institucijama i javnosti, o najvažnijim pitanjima novije
prošlosti i neposredne budućnosti. Takvu debatu su vlade Vojislava
Koštunice i Borisa Tadića isključile iz javnosti i institucija, i
gotovo da su ih kriminalizovale. U političkoj kulturi prožetoj
uverenjem o sopstvenoj izuzetnoj važnosti, i ogromnom vremenskom
trajanju, u kontinuitetu kolektivnih misli i stremljenja, ni
poslednjih 60 godina, koliko je proteklo od osnivanja NATO, nije se
uspelo obuhvatiti istraživanjima i promišljanjem koji bili u stanju
da se približe razvijenosti pogleda sa strane na nas same. Haotična,
iracionalna i destruktivna politika, koja je nakon NATO intervencije
1999. i prevrata 2000, postala sama sebi svrha i pokretačka snaga,
na obema stranama, i demokratskoj i radikalskoj, a obe su
antiliberalne, antizapadne i antikapitalističke, potiče upravo iz
potreba sve razuđenijih elita da se održi kontinuitet proteklih 60
godina totalitarnoga, kolektivističkog konsenzusa. Jedino se broj
ljudskih žrtava tog konsenzusa nakon 2000. značajno smanjio.
Kolebanja
totalitarnog konsenzusa nastupala su samo u razdobljima u kojima nije
bilo dovoljno jasno kojom će se dinamikom i putanjom postojeći
totalitarizam zameniti nekim narednim. U opštem jugoslovenskom
okviru, srpski primer nije bio usamljen. Zahvaljujući svojoj
izvršnoj snazi, srpska politika je u tom smislu preuzimala pravo
prvenstva.
Nedoumice
oko Staljina 1948, Rankovića 1966, Ćosića od 1968, liberala i
hrvatskog pitanja 1971. i 1972, ustava iz 1974, Titove smrti i
neposrednog nasleđa 1982, Osme sednice 1987, kosovskog opredeljenja
1989, Miloševića i Koštunice 2000, Koštunice i Tadića 2004, sve
su to bile ili lažne dileme, ili meandriranje koje je, zahvaljujući
blagom odstupanju od osnovne struje, ukazivalo na snagu i kompaktnost
matice.
|
|
|
Zašto više neću pisati za Danas, ako to bilo koga interesuje - Nikola Samardžić |
|
|
|
sreda, 08 april 2009 |
|
Neću ni ja
Ili, zašto više neću pisati za Danas, ako to bilo koga interesuje
NATO je šezdesetogodišnjicu postojanja
obeležio prijemom Hrvatske i Albanije. Očijukajući s diktatorskim,
katkad i zločinačkim režimima, Srbija je proglasila vojnu neutralnost i
najavila da će preuzeti neku vrstu liderstva u pokretu nesvrstanih.
Verbalno nasilje, koje je počelo da zauzima mesto i na stranicama
Danas-a, obesmišljava svaki pokušaj, a takvi pokušaji ne postoje, da se
pristupanje Srbije NATO-u obrazloži potrebom institucionalizacije
političke, vojne i vrednosne integracije sa SAD i EU. Ako je namera
predsednika Tadića, koji ima najveću stvarnu moć nad medijima i
mnenjem, bio nastavak puta ne u nesvrstane nego u Varšavski pakt, jer
je to u osnovi isto, koji je pokrenula prethodna administracija nastala
na političkom nasleđu atentata na premijera Đinđića, u tome je u
potpunosti uspeo. Pošto je demolirala ulicu Kneza Miloša, zvanična
srpska ideologija udobno se smestila u Palmotićevoj.
|
|
|
Ekonomija kao simptom, politika kao dijagnoza - Nikola Samardžić |
|
|
|
utorak, 31 mart 2009 |
|
Na osnovu zajedničkog istraživanja The Wall
Street Journal and The Heritage Foundation iz Vašintona, Srbija zauzima
izuzetno nisko, 109. mesto, od 179 rangiranih zemalja sveta, i 37. od
43 evropske zemlje, u domenu ekonomskih sloboda. Povoljnije stanje
ustanovljeno je Bocvani, Albaniji, Mongoliji, Namibiji, Kazahstanu,
Burkini Faso, Svazilendu, Keniji, Tanzaniji, Gani, Kambodži i Zambiji.
U tom smislu Srbija se više ne može hvaliti ni kako je ponovo zauzela
lidersko mesto u pokretu nesvrstanih. I u tom okruženju je samo
osrednja.
Da bi se pokrenuo biznis u Srbiji je
potrebno potrošiti oko 23 dana, u poređenju sa svetskim prosekom od 38,
a za licencu za poslovanje savladati oko 18 procedura i 225 dana, s
visokim troškovima. Izuzetno je visoka potrošnja državne
administracije, gotovo polovina BDP. Visoka je inflacija, vlada
kontroliše cene važnih roba i usluga, i brižljivo čuva monopole u
telekomunikacijama i energetskom sektoru. U izveštaju se sudski sistem
ocenjuje kao koruptivan i neefikasan, sudije kao nedovoljno obučene i
slabo plaćene.
Na nedavno objavljenoj listi američkog
nedlejnika Forbs Srbija je zauzela 82. mesto na listi od 127 zemalja
koje su rangirane prema uslovima za poslovanje. Danska je, drugi put
uzastopno, proglašena najboljom državom za biznis, drugo mesto dobile
su SAD, treće Kanada. Prema ovoj listi Makedonija je na 51, Crna Gora
na 74, Albanija na 77, Hrvatska na 50, a Slovenija na 36. mestu. Među
prvih deset najprivlačnijih zemalja za biznis su i Britanija, Švedska,
Hong Kong, Australija, Novi Zeland i Norveška.
|
|
|
U vremenu zmije - Nikola Samardžić |
|
|
|
utorak, 24 mart 2009 |
|
Na dan kolektivne
neodgorovnosti, samosažaljenja i patetike, bilo bi nepravedno
proizvoditi dodatnu, takođe kolateralnu štetu, ukazivanjem na
osećanja koja su samo lična. Više je od hiljadu žrtava NATO
akcije kojom je zaustavljena poslednja agresija režima koji je
otvarao frontove okrutnih obračuna i u sopstvenom jezgru. Divljanje
srpske politike započelo je hapšenjem Azema Vlasija pre dvadeset
godina, pre deset godina NATO je, nakon neuspešnih pregovora,
odlučio da okonča prethodnu deceniju ubistava, etničkog čišćenja,
pljački, koncentracionih logora, opsada Sarajeva, Dubrovnika i
Vukovara, epohu Srebrenice, piramidalnih zverstava i obmana. Diktator
i njegov režim ubzo potom su pali, pošto se u NATO intervenciji
strovalila i arhitektura zločinačkog poduhvata. Ali je on nestao
više zbog neuspeha zločinačkog poduhvata nego na osnovama uverenja
da je njegova putanja bila protivna ljudskosti i strujanju
civilizacije. Zato se ponekad danas učini da je zlo, koje je
traljavo zatrto, životnije nego ikad. Kao na ovaj dan, jedan od
suvišnih u političkom kalendaru Srbije, kad zmije izmile, ali ne da
presvlače košuljice, nego da ujedaju.
|
|
|