|
I? - Miša Brkić |
|
|
|
petak, 27 mart 2009 |
|
Pa, dobro. Dobili smo od Međunarodnog monetarnog fonda zajam od tri milijarde evra.
I?
Pad privredne aktivnosti, odnosno bruto-domaćeg proizvoda. Plus rigorozna štednja.
I Srbija i Hrvatska suočile su
se sa istim efektom svetske krize na domaćem terenu. Vlade obe države,
manje-više, odlučile su se za štednju kao odgovor na krizu. Hrvatska se
odlučila za veću štednju – smanjila je plate zaposlenih u državnoj
službi za deset odsto, prepolovila budžetski deficit, uveliko se sprema
da iznese na međunarodno tržište svoje vrednosne papire i odmah kreće u
ozbiljnu reformu sistema. Tek ako štednja i reforme ne uspeju, vlada
Hrvatske će u Vašingtonu zakucati na vrata MMF-a. Srbija se odlučila
manje da štedi, da ojadi poreske obveznike uvođenjem novih nameta i
(pošto joj sve to nije dovoljno) traži zajam od MMF-a.
Samo dan pre završetka
pregovora sa MMF-om, domaći zvaničnici vlasti po ko zna koji put
demonstrirali su populističku praksu koja je zemlju i dovela u ovako
tešku situaciju. Ministar energetike obećao je da će Elektroprivreda
Srbije da časti potrošače, jer će ona iz svog prihoda platiti sumu koju
bi trebalo da plate potrošači kroz poskupljenje struje. I neko bi
trebalo da poveruje da EPS zaista časti, a da se ne zapita: „A ko će
pokriti gubitke EPS-a koji su već nastali zbog nerealne cene struje?”
Dakle, ako sada ne platimo skuplji kilovat kao potrošači, za šest
meseci platićemo kao poreski obveznici koji preko budžeta pokrivaju
gubitke javnog preduzeća EPS.
Zbog takve rđave politike koja
stalno vodi predizbornu kampanju, a ne samo zbog svetske ekonomske
krize, Srbija je danas suočena s velikim problemom. I da nije bilo
krize iz sveta, Srbija bi zapala u krizu zbog modela upravljanja
državom. Pod parolom „Nema se, može se” nemilice se trošilo na razne
političke kampanje. Najsvežiji primer je četvrti kvartal prošle godine
kad je javna (državna) potrošnja eksplodirala. A znalo se da dolazi
kriza iz sveta. Problem Srbije je što ima sistem koji je u „svom biću
nosi sklonost prema piću”, odnosno ima ugrađen DNK koji troši više para
nego što zaradi.
Pa, dobro. Uzećemo te tri milijarde evra. I država će se zadužiti još 400-500 miliona evra.
I?
Sve ovo oko zajmova je taktika. Šta je strategija?
Da se najzad reformiše i
modernizuje sistem. Ako računa da zajmove od MMF-a, Evropske unije i
drugih kreditora potroši na pametan način, vlast mora već od danas da
radi sve suprotno od onog što je radila do juče – da zavede još
rigorozniju štednju, da smanji i pojeftini državnu upravu, da
racionalizuje društvenu nadgradnju, da pusti privatni kapital u javna
(partijska) preduzeća, da razvlasti partije koje vladaju privredom, da
manjim porezima podstiče (a ne visokim nametima da guši) preduzetničke
slobode, da spreči sivu ekonomiju i smanji korupciju.
Ako to ne uradi, država će
progutati sve ove milijarde evra i spiskati zajmove od MMF-a i EU, pa
će se na kraju ove godine naći (u najboljem slučaju) gde je danas.
Politika,27.03.2009.
|
|
|
Kapitalizam bez bankrotstva je kao religija bez pakla - Miša Brkić |
|
|
|
etvrtak, 13 novembar 2008 |
|
Da li pad svetskog finansijskog sistema ima
efekat pada Berlinskog zida? Ili, konkretnije rečeno, da li će se
nepunih 20 godina posle pada komunizma srušiti i kapitalizam?
Posmatrano iz oktobarske perspektive (2008.
godine) čini se preteranim likovanje antiglobalista da je kapitalizam
definitivno mrtav, iako je činjenica da se sistem privatne svojine,
konkurencije i slobodnog tržišta ozbiljno zaljuljao. Svest o hitnosti
rekonfiguracije (preoblikovanja) kapitalizma, ali ne i njegovo slanje
“na smetlište istorije“, već je pretočena u praksu dogovorom na samitu
u Kemp Dejvidu odlazećeg američkog predsednika Džordža Buša, francuskog
predsednika Nikole Sarkozija i predsednika Evropske komisije Žoze
Manuel Barosa da se na seriji samita i sa ostalim svetskim liderima
otvori dijalog o popravkama sistema (kapitalizma) čija se suština
(recimo, promena svojinskih odnosa) ne dovodi u pitanje. Princip po
kome bi se kapitalizam reformisao glasi: “svi za jednog, jedan za sve“.
Francuski predsednik pripada uskom krugu
“prvih petlova“ među svetskim liderima koji je otvorio polemiku o
preoblikovanju kapitalizma izjavom “da kapitalizam mora da se
reformiše“: “Uveren sam da je problem duboko ukorenjen i da treba da od
nule ponovo izgradimo celi svetski finansijski i monetarni sistem.
Ideja o apsolutnoj moći tržišta koje ne treba obuzdavati nikakvim
pravilom i bilo kakvom političkom intervencijom bila je luda ideja, kao
i ideja da je tržište uvek u pravu. Kriza otvora vrata većoj
intervenciji države u finansijski sistem, kako na nacionalnom tako i na
svetskom nivou”. U dijalog se uključilo i rukovodstvo Međunarodnog
monetarnog fonda koje je ocenilo da globalna finansijska kriza ima
“sistemski karakter”.
|
|
|
Pljačkaši Gvozdenog puka - Miša Brkić |
|
|
|
petak, 17 oktobar 2008 |
|
Za neki dan, tačnije 25. oktobra, ističe rok. A onda nam se loše piše jer
„Oni dolaze u Beograd“.
A kad „potomci Gvozdenog puka“ stignu u Beograd zna se šta to znači –
zakrčene sve ulice od Rakovice do Zemuna i Zvezdare do Banovog brda, pešačenje
od posla do kuće, nervozni vozači, jednom rečju maltretiranje stanovnika i
ubijanje glavnog grada. Tako je bar bilo u poslednjih godina dana kad su
takozvani „veterani“ poželeli da logoruju pred Vladom u Nemanjinoj i kuvaju
pasulj, zagorčavajući život Beograđanima.
I taman kad smo poverovali da smo se rešili „finansijskog sindroma“
kosovskih „veterana-gubitnika“ iz Kuršumlije, Blaca, Bojnika, Lebana,
Žitorađe,
Doljevca i Prokuplja, koji su prošle godine opsedali Beograd, stigli su
novi iz „ostalih dvadesetak gradova bivše Treće armijske oblasti“
sa istim „sindromom“ – da traže pare za ratne dnevnice. Navadili se
ljudi da u
Beogradu kuvaju pasulj i „štrajkuju glađu“, da uživaju u maltretiranju
Beograđana i usput drpe pare od bolećive države.
Od rezervista koje je ’99. godine Milošević obukao u vojne uniforme i
šutnuo na Kosovo (a oni sebi danas tepaju „potomci Gvozdenog puka“) ne strepe
samo građani Beograda. I Vlada se ne „oseća dobro“, naročito zato što se
ubrzano približava datum kad im je obećala da će završiti razmatranje njihovog
problema.
A problem za državu postaje ogroman.
|
|
|
Ko je viknuo 400 miliona - Miša Brkić |
|
|
|
petak, 03 oktobar 2008 |
|
Prošlo je tri nedelje od kako je ruski ministar za
vanredne situacije Sergej Šojgu u Nišu odbrusio srpskim novinarima da je
„majka“ Rusija platila Naftnu industriju Srbije 400 miliona evra, jer su toliko
tražili srpski političari i da neće dati ni kopejku više.
Bila je to šokantna vest. Javnost Srbije saznala je
neugodnu istinu. Od tada, niko od srpskih političara na vlasti i u penziji nije
se javio da demantuje Sergeja Šojgua. Od tada se niko od novinara i medija nije
potrudio da istraživačkom metodom objasni javnosti ko je bio taj srpski „kad je
beg bio cicija“ i zašto je Rusima dao cenu od 400 miliona evra za NIS. Da li je
možda bio pijan kad je to izgovorio, ili bonvivanski galantan, ili je bio samo
nacionalno odgovoran?
Na nišku izjavu Sergeja Šojgua pao je težak medijski
mrak, kakav se ne pamti od vremena Broza. Da li je neko medijima sugerisao da
previše ne guraju nos u stvar od nacionalnog interesa? Ili su izveštači iz Niša
procenili da je ruski ministar za vanredne situacije bio (nedajbože)
neuračunljiv na toj konferenciji za novinare, kojoj je prisustvovao i srpski
ministar policije Ivica Dačić?
Primetno je da je posle te izjave i Mlađan Dinkić kao
najgorljiviji pristalica novih pregovora oko nove cene NIS-a odjednom prestao
da spominje „tržišnu vrednost od 2,2 milijarde evra koju je procenio renomirani
nezavisni revizor“. Gasni sporazum sa Rusijom, koji uključuje i srpski naftni poklon,
postao je tabu tema.
|
|
|
70 dana vlade - Miša Brkić |
|
|
|
nedelja, 14 septembar 2008 |
|
Nema
panike, ali nervoza
je primetna. Sedamdeset dana posle formiranja pro-evropsko-reformske
Vlade, nervoza i nestrpljenje su dva ključna osećanja poslovnih
krugova u Srbiji. Vladajuća koalicija je poslednjih dana zasuta
primedbama o lošoj poslovnoj klimi u Srbiji, nezadovoljstvom
preduzetnika i ulagača, upozorenjima međunarodnih institucija i
savetima kako da poboljša globalni ugled zemlje. Dijagnoza je više
nego uznemiravajuća – reforme stoje, a terapija je (za Srbiju) već
uobičajena i indikativna – što pre nastaviti reforme i to uz što
manje troškove. Za kreatore budžeta i makroekonomske politike za
narednu godinu naročito treba da bude upečatljiv deo o „što
manjim troškovima“.
Tako
je sedamdeset
dana nove vladajuće koalicije bilo dovoljno da se pokaže kako jaka
proevropska Vlada na rečima, u praksi ne mora automatski da znači i
evropeizaciju zemlje. S obzirom na to u kakvom je jadnom stanju
nasledila državne poslove od Vojislava Koštunice, Vlada Mirka
Cvetkovića morala je veoma brzo i transparentno da vuče reformske
poteze i da ne računa na onih famoznih 100 dana poštede medija i
javnosti. Pomalo neuobičajeno za Srbiju, pravila o nenapadanju u
prvih sto dana nisu prekršili ni opozicija, ni mediji, već je to
učinila poslovna zajednica, što upozorenju daje posebnu težinu.
Preduzetnici, investitori, bankari i poslodavci odlučili su da Vladi
Mirka Cvetkovića javno „zalepe“ vruć šamar upozorenja, ne
čekajući tradicionalnih „prvih sto dana“ nove Vlade.
|
|
|
DAFINIZAM NIJE UMRO - Miša Brkić |
|
|
|
subota, 06 septembar 2008 |
|
Kad je u četvrtak 4. septembra umrla
Dafina Milanović bar sto pedeset hiljada Srba (malo li je) osetilo se
kao da su postali polusiročići, jer su je upamtili kao (istina,
samozvanu) prvu srpsku majku. Samozvani tata, odnosno otac nacije, još
je živahan što mnoge drži u uverenju da još nisu kompletna siročad
Piše: Miša Brkić
Smrt Dafine Milanović, vlasnice po zlu čuvene Dafiment banke,
oficijelno je doživljena u Srbiji kao guranje ružne prošlosti pod
tepih, ali ne i kao konačno građansko odrastanje siročadi. Ako se samo
malo bolje zagledamo u društvo u kome živimo, konstatovaćemo da nam i
„mama“ i „tata“ i nisu neko s kim bi se ponosili, nekako ih više
pamtimo kao prevarante i hohštaplere koji nas ništa pametno nisu
naučili, osim da varamo, muljamo, lažemo, kraduckamo, razmećemo se i
prodajemo „rog za sveću“.
O Dafini Milanović sve je do sada ispričano sto puta. I ko je, i šta
je, i odakle je, kako se popela na društvenu scenu, s kim je bila „u
dilu“ i koga je ojadila. I na kraju, kako je završila. Neki od nas i
danas posramljeni i ispod oka posmatraju sebe na požutelim slikama u
kilometarskim redovima kod Londona, na Trgu Republike ili kod Hajata
kako se strpljivo smrzavaju da bi se domogli svog komada velike iluzije
i prevare.
Iza Dafine Milanović ostalo je mnogo.
Ne samo 150 hiljada prevarenih građana i dug od skoro pola milijarde
ondašnjih nemačkih maraka. Nego mnogo više poražavajućeg saznanja da su
mnogi od nas bili i učesnici i žrtve kao podanici zajedničkog
zločinačkog poduhvata rđave vlasti koja je vladala Srbijom.
Prevara sa piramidalnom štednjom, čiji su vrh ledenog brega činili
gazda Jezda (Vasiljević) i mama Dafina (Milanović), otkrila je kako se
darvinizam kao ozbiljna naučna teorija na kraju 20. veka pretvorio u
„dafinizam“, teoriju preživljavanja samoobmanom.
|
|
|
Naš Srbin iz Bosne - Miša Brkić |
|
|
|
nedelja, 24 avgust 2008 |
|
Bitka postaje sve žešća i sredstva se više ne biraju, jer važan je cilj –
Srbija mora da postane ruska energetska kolonija. „To je dobro i za Rusiju i za
Srbiju“, kažu ruski lobisti u Beogradu. A Mlađan Dinkić, ministar ekonomije
koji tvrdi da nije dobro za Srbiju da NIS pokloni Rusima za 400 miliona evra,
proglašen je za produženu ruku austrijskog OMW-a, sotonu i izdajnika.
Ima već više od mesec dana kako svaki dan po jedan (a nekad i više) ruskih
lobista „sole pamet“ srpskoj javnosti o „medu i mleku“ koji će, pored gasa i
nafte, teći iz Rusije prema Srbiji samo ako ne odustanemo od prodaje NIS-a
ruskom Gaspromu za 400 miliona evra. I bivši ambasador Aleksejev, i sadašnji
Konuzin, i neki Mališev, i Sergej Lavrov i Sergej Ivanov i Toma Nikolić tvrde
da „Samo Gasprom Srbiju Spasava“. Usput im iz usta ispadne i poneka pretnja,
tek toliko da se „smrznemo“ i zahvalimo bogu što im nismo tako blizu kao
Gruzija.
Pošto Dinkić ostaje neumoljiv tražeći da nezavisni revizor utvrdi pravu
cenu NIS-a, lobiranje se pojačalo, pa je tako iz senke morao da izađe i jedan
od ključnih ruskih lobista u Srbiji i pridruži se horu ruskih dečaka.
|
|
|
Jat Tehnika ili servis za fiću - Miša Brkić |
|
|
|
etvrtak, 14 avgust 2008 |
|
Od kad je počela tranzicija, kandidata za bisere (izjave
ili postupke) srpske privatizacije nikada nije manjkalo. Poslednjih dana kao
mogući „šampion“ nameće se izvesni Dragan Bogdanović, sindikalni lider srpskih
aviomehaničara. Bogdanović je povodom privatizacije preduzeća Jat Tehnika
najavio štrajk aviomehaničari za obaranje tendera, ako prodajna cena ne bude
odgovarala vrednosti Jat tehnike koja, po proceni tog sindikalnog lidera,
iznosi između 100 i 200 miliona evra.
Dakle, ako neko bude želeo da kupi to preduzeće, moraće
da plati cenu za koju sindikalni lider i zaposleni misle da je prava i jedina.
Ako kupac smatra da Jat Tehnika vredi manje – nema ništa od posla, jer će Sindikat
da obori tender.
Primer privatizacije Jat Tehnike zapravo je slika i
prilika srpskog „malog đokice“ koji zamišlja da se slabo profitabilna firma
prodaje tako što njenu konačnu cenu određuje prodavac, a ne kupac. Tako i
Sindikat traži od države Srbije da Jat Tehniku proglasi „za Majkrosoft“, samo
da bi je skuplje prodala. Kao da potencijalni kupci ne znaju s kim i s čim
imaju posla.
|
|
|
Srpsko-ruska prva petoletka - Miša Brkić |
|
|
|
sreda, 06 avgust 2008 |
|
Tri kupca na trećem tenderu.
Hoće li za Industriju
hidraulike i pneumatike Prva petoletka iz Trstenika biti „treća – sreća“? Ili će i treći put „braća
Rusi“ ostaviti na cedilu radnike, direktore, opštinare i pojedine srpske
političare koji se već četvrtu godinu uporno i bezuspešno nude ruskim firmama
da kupe ovu trsteničku fabriku? Dva tendera (2005. i 2007. godine) propali su
pošto su „Rusi“ u poslednjem trenutku rekli „njet“, ali trstenički metalci ne
gube nadu i danas su, kao nikad do sad, uvereni da će najzad postati ruski.
Prva petoletka, nekad uzorna samoupravna kompanija (uz koju se uvek
spominjao podatak da radi hidrauliku za Boing), imala je tešku tranzicionu
sudbinu, uostalom kao i većina preduzeća iz srpske metalske industrije.
Sankcije, gubitak tržišta, razvlačenje imovine i nesposobnost direktora da
osmisle poslovnu šansu stvorili su od Prve petoletke gubitnika koji je godinama
tavorio na državnim „jaslama“. Dugotrajne subvencije iz Beograda i uporna propaganda
da „Rusi dolaze“ i da spas stiže iz Moskve pretvorila je Prvu petoletku u
žrtveno jagnje „globalnih“ političkih odnosa u Srbiji i nastojanja Vojislava
Koštunice kao premijera da značajnije uveže dve „bratske privrede“. Dobro
upućeni u trstenička zbivanja i danas tvrde da je prodaju Prve petoletke
Koštunica dogovorio sa tadašnjim ruskim predsednikom Vladimirom Putinom u
Sočiju u proleće 2004. godine.
|
|
|
Energetska kapitulacija - Miša Brkić |
|
|
|
etvrtak, 31 juli 2008 |
|
Malo je ulagano u nova naftna polja i zato nafta ne može da pojeftini.
Kada ovakvo priznanje potpisuje šef ruskog energetskog giganta Gasprom,
Aleksej Miler, onda je na svetskom tržištu zaista „vrag odneo šalu“. Posle ovog
priznanja, ni Srbija neće moći lagodno da spava na lovorikama potpisanog
sporazuma, upravo sa Gaspromom, mada je domaća javnost narkotizovana političkim uveravanjima kako za
nas „nema zime“ i prestala je da se interesuje za Energetski sporazum sa Rusijom.
Namera Alekseja Milera u pisanom intervjuu agenciji Rojters uopšte nije bila
da šalje bilo kakvu poruku „braći Srbima“. Njegova „poslanica“ odaslana je na
isčitavanje na mnogo važnija mesta nego što je Beograd. Miler je, naime, poslao
globalnu političku poruku, koja se već uveliko analizira i na Zapadu, ali i na
Bliskom i Dalekom Istoku. Iz te poruke vidljiva je namera Gasproma, zapravo
Rusije, da ostvari objediniteljsku ulogu u kartelu proizvođača energenata, jer zbog
„malih ulaganja u naftna polja“ bilo bi najbolje da globalni energetski
disbalans bude rešen tako što bi zemlje-izvoznice nafte i gasa povećale svoju
saradnju“ i tako naterale zemlje-potrošače da prihvate veću ulogu zemalja
proizvođača nafte i gasa.
|
|
|