|
Šta koči reforme i razvoj opština - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
sreda, 12 avgust 2009 |
|
Kada razgovarate sa funkcionerima i
zaposlenim po opštinama i gradovima oni po pravilu ističu da im je
ekonomskih razvoj prioritet. Nedavno sprovedeno istraživanje lokalnih
jedinica vlasti, najveće ove vrste u poslednjih dvadesetak godina,
međutim baca sasvim drugo svetlo i navodi na pomisao da taj opštinski
prioritet uopšte ne stoji ili da bar nije iskren.
Od 174 jedinice lokalne vlasti u Srbiji na
upitnik o ekonomskim razvoju odgovorilo je 51%, dakle samo polovina. I
polovina koja je odgovorila je samo delimično popunila upitnik. Ali i
kod onoga što je popunjeno upada u oči nekoliko stvari.
Prvo, opštine bi htele da se razvijaju, ali
da to uradi neko drugi. Još gore, sve oči su uprte u državu i njene
fondove (Fond za razvoj, NIP...), a ne u privatna ulaganja.
Drugo, samo tri opštine su navele da je
duboka i temeljna reforma lokalnih jedinica vlasti glavni uslov za
privredna ulaganja. Ostale navode druge faktore, po pravilu one koji ne
zavise od njih nego od spoljašnjih okolnosti. Ogromna većina opština
odgovara da dobro rade kada su u pitanju ekonomski razvoj ili finansije
i budžet, što izvesno ne odgovara realnosti.
Treće,
samo jedna opština u Srbiji je potpunije reformisana (Inđija), a
sedam-osam njih iole značajnije uz još petnaestak koje su tek
začeprkale reforme. Primer Inđije pokazuje da puno može da se uradi na
lokalnom nivou i u generalno nereformisanoj zemlji kao što je Srbija.
Kasnije ću se osvrnuti na to zašto druge opštine bar ne kopiraju Inđiju.
|
|
|
Regionalni razvoj: loš i štetan zakon - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
utorak, 23 juni 2009 |
|
U Skupštini Srbije se
upravo odvija rasprava o predlogu „Zakona o regionalnom razvoju“.
Iako je naše zakonodavstvo skromnih kvaliteta, ovaj predlog je
daleko ispod proseke, tj. vrlo je loš i štetan. Čudno zvuči i
čudne su okolnosti u kojima se donosi, što budi podozrenje u namere
vlasti.
Prvo što pada u oči
je da Srbija nema regione, a treba da dobije zakon o regionalnom
razvoju. Dakle, to je zakon o nečemu što ne postoji. Da se to ipak
ne bi desilo, ovaj zakon uvodi regione. Dakle, pravi naslov bi bio
„Zakon o regionima i regionalnom razvoju“. Vlasti očito
izbegavaju da donesu zakon o regionima, pa njihovo uspostavljanje
švercuju u aktu u kome nema mesta tom poslu. Iako u predlogu Zakona
o regionalnom razvoju uvodi 7 regiona (Region Vojvodine, Beogradski
region, Region Kosova i Metohije, Zapadni region, Istočni region,
Centralni region i Južni region), nema mape da se vidi kako to
izgleda. A mape nema, jer će Vlada tek odlučiti kako će regionalna
podela izgledati. Procedura dostojna banana republike. Imena regiona
su biseri. Tri se zovu po svom imenu, a četiri prema strani sveta.
Lošu proceduru prate
loša rešenja, a među njima je glavni problem koncepcije. Po slovu
zakona sledi da se regionalna podela izvodi da bi se centralna vlast
igrala regionalnog razvoja. Čak se doslovno kaže da se regioni
uspostavljaju za svrhe planiranja i sprovođenja politike regionalnog
razvoja. To sve stoji u članu 4, gde se kaže da je region
„statistička funkcionalna teritorijalna celina koja se sastoji od
jedne ili više oblasti, uspostavljena za potrebe planiranja i
sprovođenja politike regionalnog razvoja u skladu sa nomenklaturom
statističkih teritorijalnih jedinica na nivou 2“ i dodaje se da
region „nije administrativna teritorijalna jedinica i nema pravni
subjektivitet“. Mnogo je pitanja koje ovo pokreće, evo samo par
važnijih.
|
|
|
Državne intervencije su štetne i nepravične - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
utorak, 19 maj 2009 |
|
Tekuća ekonomska kriza samo je podstakla
duh etatizma i državnih intervencija u privredi. Većina zemalja koje
„intervenišu“ koristi slične mehanizme. Interesne grupe su srećne ako
dobiju nešto od države, a javnost se drži pod baražnom propagandnom
vatrom vesti da mere daju rezultate. Neki političari se ubiše da pokažu
kako, zahvaljujući merama vlade, „svakoga dana u svakom pogledu sve
više napredujemo“, iako je istina suprotna tome.
Da bismo videli koliko je preporučena
državna medicina dobra ili loša, pogledajmo nekoliko tipičnih državnih
intervencija, od kojih su neke korišćene i u Srbiji.
Jedna od standardnih mera je garantovanje
bankarskih uloga od strane države. Čini se da je garantija odličan
potez države, ali nije. Garantovanje uloga dovodi do pada kriterijuma
na osnovu kojih banke daju kredite. Do erozije kriterijuma ne dolazi
odmah, nego tokom vremena. Banke mogu da zajme lakomisleno, pa ako
novac propadne, država će ga vratiti. Gde god su ovakve mere potrajale,
posledice su uvek bile iste. Bilo je sve više loših kreditnih plasmana
od strane banaka. Tako se procenjuje da je nivo loših plasmana u Japanu
1991-2008. blizu japanskog BDP, dok je u Nemačkoj to „samo“ oko 800
milijardi evra. Garancija uloga možda na trenutak smanji paniku među
štedišama, ali je cena za to prava investiciona katastrofa.
|
|
|
Treba li država da pomogne Delti - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
petak, 08 maj 2009 |
|
Domaće
i strane novine poslednjih dana pišu o tome da je kompanija Delta
usled teškoća u koje je zapala zatražila pomoć od srpske vlade.
Navodno se o tome već vode pregovori, ali se većinskom vlasniku
Delte ne sviđa predlog Vlade, da za pomoć koju daje država dobije
udeo u vlasništvu u Delti.
Indikacija
da Delta ima poslovne probleme je nekoliko. Firma sve više kasni u
izmirivanju obaveza prema dobavljačima, a nedavno nije mogla da
prikupi ni dvadesetak miliona evra naredne tranše za plac u
Ljubljani. Oni koji se zalažu za pomoć Delti kažu da ona stvara
oko 15% BDP u Srbiji, da bi njena propast bila težak udarac za
čitavu privredu Srbije, te da i druge zemlje pomažu svoje najveće
kompanije.
Ništa
od tih razloga nije dovoljno da bi se opravdala eventualna pomoć
Delti.
Kako
to odjednom Delta stvara 15% dohotka Srbije, kada su koliko onomad
„renomirani“ ekonomisti pokazivali kako ona nije monopolista u
trgovini, pa su dolazili do nekih smešnih cifara o njenom učešću
na tržitu od 11% ili 17%. Čitava trgovina u Srbiji teško da stvara
15% BDP. Firma koja ima 1% zaposlenih u Srbiji, koliko približno ima
Delta, ne može da pravi 15% BDP. Od početka krize posao u Srbiji je
izgubilo nekoliko desetina hiljada radnika, pa ekonomija nije
propala.
|
|
|
Većinski ili proporcionalni - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
ponedeljak, 27 april 2009 |
|
Loše
upravljanje javnim poslovima, tj. državom neprestano skreće pažnju
na zakone koji se tiču političkih stranaka. Dobro je što se ponovo
raspravlja o izbornom ili zakonu o finansiranju stranaka, ali mi se
čini da neka obrazloženja nisu dobra. Bojim se da neki od predloga
koji se čuju nisu dobro promišljeni, tako da se može desiti da se
zakonska rešenja promene, a da se stvari uopšte ne poprave. Neka
postojeća rešenja su loša, jer daju loš sistem podsticaja. Ako
nova rešenja treba da daju bolji rezultat, pre svega se mora
promeniti sistem podsticaja. A neka postojeća rešenja nisu loša,
ali se ne primenjuju, jer lideri i izvršna vlast zaustavljaju
mehanizme kontrole i vladavine prava.
Kandidat
za glavnog nevaljalca je izborni zakon. On jeste loš, ali nije
jedini krivac. U izbornom zakonu se kao poseban problem ističe
sistem partijskih listi koji stranačkim liderima omogućava da
proizvoljno kroje vrh liste posle izbora i time biraju poslanike. Kao
drugi problem se javlja to što je čitava Srbija jedna izborna
jedinica. U nastavku se kaže da bi rešenje bio većinski izborni
sistem sa brojem izbornih jedinica koji je ravan broju poslanika u
Srbiji. Navodno je većinski sistem mnogo bolji od proporcionalnog.
Ističe se i da proporcionalni izborni sistem podstiče državnu
potrošnju. Kaže se da uklanja vezu birača i poslanika. Dodaje se
da proporcionalni sistem usitnjava stranke i omogućava malim
strankama da ucenjuju velike. Da pogledamo malo kako stvarno stoji sa
tim argumentima.
Protivnici
proporcionalnog sistema kažu da ovaj sistem podstiče nesposobne i
poslušne, koji se koncentrišu oko lidera da bi bili izabrani za
poslanike. Loši poslanici onda glasaju za loše politike. Tačno je
da sistem partijskih listi daje veliku moć liderima stranaka u
odnosu na izabrane poslanike. To je loše, jer na izborima se na
listi pojave jedni kandidati, a u parlament uđu sasvim drugi.
Naravno da ovo treba menjati, jer je to izigravanje biračke volje u
pogledu personalnog sastava poslanika, ali i ako bi se u parlament
ulazilo po redu sa liste, to ne bi mnogo umanjilo moć lidera.
Poslanici i nisu toliko važni, uticajnija su mesta u izvršnoj
vlasti, izbor ministara i drugih visokih zvaničnika. Uticaj lidera
ne može se smanjiti promenom izbornog zakona, već nekim drugim
mehanizmima.
|
|
|
Štampa u Srbiji moralno umire - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
etvrtak, 02 april 2009 |
|
Pre neki dan je dnevni list Blic
odbio da objavi članak svog odnedavnog stalnog kolumniste sa
obrazloženjem da je kritičan prema predsedniku države Borisu Tadiću.
Navodno, tako je glasilo obrazloženje, može da se kritikuje Vlada,
ministri pojedinačno, Demokratska stranka, ali ne i Tadić. Takvu
privilegiju je u režimskoj štampi svojevremno uživao Milošević, a danas
je u svojim zemljama uživaju Putin ili Lukašenko. U ostalim
demokratskim zemljama Evrope je nezamislivo da kritička reč ne može da
se iznese na bilo čiji račun, pa bio to Papa, neki predsednik ili
premijer. Autor je članak na kraju odbjavio u Borbi. Ako se takve stvari događaju u Blicu, šta je ostalo za Večernje novosti, Politiku, Danas, RTS, Pink ili B92.
Blicovo
„ne“ kritici Tadića, čija politika je žalosna i daje mnogo povoda da se
govori o nesposobnosti, velikim greškama i promašenoj vrednosnoj
orijentaciji, samo je ilustracija naglo pogoršanih prilika u srpskim
medijima. Neki generalniji problemi treba još više da zabrinu od
ovakvih pojedinačnih epizoda. Navešću samo nekoliko generalnijih
tendencija u režimskim medijima pod kojima podrazumevam pre svega one
koje sam gore naveo.
|
|
|
Sporazum sa MMF: nesposobnost naša, trošak vaš - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
petak, 27 mart 2009 |
|
Osnovne konture
sporazuma Srbije i MMF se mogu sažeti u tri tačke. Srbija će u
naredne dve godine dobiti kredit od oko 3mlrd evra, uvešće se novi
porez od 6% na zarade veće od 12.000 dinara, a država će smanjiti
svoje izdatke za skoro 100 milijardi dinara.
Ako su to osnovne
tačke sporazuma, on je loš. Osnovni razlog je u tome što država,
koja povećava porez kod kuće a zadužuje se u inostranstvu, šalje
poruku da ne želi da se reformiše. Umesto reforme, ona traži žrtve
da finansira svoju neefikasnost. Evo i kratke analize svakog od
osnovih elemenata sporazuma.
Uštede od 100
milijardi dinara su ogromnom većinom fikcija. Vlada kaže da će do
njih doći zamrzavanjem plata i penzija, smanjivanjem transfera
zdravstvu, opštinama, korisnicima sa naknadama, itd. Što se tiče
zamrzavanja plata i penzija, taj deo nije fiktivan, jer će neka
ušteda nastati, a njen efekat će pojačati inflacija. Ali, ostatak
paketa je skoro isključivo fikcija, jer se svodi na smanjivanje
transfera bez reforme. Ako određenim sektorima snizite transfere a
ne reformišete ih, onda to znači samo da će državnih dugovanja
biti više. Tako država „štedi“ na tuđi račun, preko leđa
korisnika i firmi kojima će dugovati. Da hoće da štedi na sebi,
država bi morala značajno da smanji administraciju,
privatizuje deo školstva, javnih komunalnih preduzeća i zdravstva i
izvrši njihovu racionalizaciju, smanji izdatke za nacionalnu
odbranu, itd. A o tome nema ni reči.
|
|
|
Zašto je povećanje poreza loša ideja - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
utorak, 24 mart 2009 |
|
Poslednjih
nedelja se množe predlozi da se u Srbiji povećaju neki porezi ili
da se uvedu sasvim novi, npr. solidarni porez. Obrazloženje za takve
korake se nalazi u raznim problemima, kao što su sporije punjenje
budžeta, bojazan od još većeg budžetskog deficita ili potreba
preraspodele u korist siromašnih. Tako izgleda da je rešenje
nadohvat ruke. Ništa jednostavnije nego povećati poreze i rešiti
probleme javnih finansija. Među pristalicama povećanja poreza su
čak i neki ekonomisti koji još imaju neki ugled. Bojim se da će ga
izgubiti, ako ne odustanu od ovih predloga.
Nekoliko
je razloga zbog čega je pogrešno povećavati postojeće ili uvoditi
nove poreze. Pokušaću da ih sažmem.
Prvo,
ideja o povećanju poreza ide u pogrešnom pravcu. Pravi pravac bi
bio reforma države i kresanje budžetskih izdataka. Potreba za
reformom države je ogromna, ne samo zato jer je ona posle 2000.
ostala netaknuta promenama, nego i zato što je partijskim
zapošljavanjem došlo do metastaze države i na centralnom i na
lokalnom nivou. Dakle, ako neko na ovom polju nema snage da takne
pravi problem, ne treba ni da ga povećava, time što će ići u
pogrešnom pravcu i povećavati poreze.
|
|
|
Kako država treba da reaguje u krizi (III deo) - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
nedelja, 15 februar 2009 |
|
U protekla dva nastavka (Vlada dezorijentisana u krizi I, II) bilo je
govora o većini važnijih poteza koje su vlasti u Srbiji povukle da
bi navodno ublažile delovanje ekonomske krize na Srbiju. Te mere su
donošene od prilike do prilike, bez ikakve ozbiljne analize uticaja
krize iz sveta na Srbiju i internih slabosti same srpske privrede.
Neke od mera su međusobno kontradiktorne, druge nisu praćene
ozbiljnim garantijama, treće povlašćuju neke firme i interesne
grupe. Ali ako treba tražiti osnovni ton mera srpskih vlasti, onda
on može da se opiše u par reči – besomučna državna potrošnja.
To
je višestruko pogrešno. Prvo, dva glavna kanala preko kojih svetska
kriza utiče na srpsku privredu su skuplji novac i otežan izvoz.
Pojačana državna potrošnja ne može da ublaži ni jedno ni drugo.
Vlasti subvencijama postižu samo to da se novac siromašnih
ovdašnjih poreskih obveznika seli u džepove bogatijih potrošača i
vlasnika firmi u svetu. Drugo, vlasti ne shvataju da su naši
problemi (koji su nezavisni od svetskih) rezultat loših
institucionalnih rešenja. Dakle, i bekstvo investitora i kriza
nelikvidnosti i problemi sa kursom (i ono što odatle sledi). Ti
problemi se ne mogu rešavati ili ublažavati povećanom državnom
potrošnjom, nego promenom sistema podsticaja. A to znači promenom
pravila igre, to jest reformama.
Kada
shvatimo šta je pogrešno u merama srpskih vlasti, lakše je videti
šta bi zapravo trebalo uraditi. Prvo, potrebne su reforme, a ne
povećana državna potrošnja u okviru jednog lošeg poretka. Drugo,
potrebna je štednja, a ne rasipanje na strani države. Treće,
posebno je potrebno izvesti one promene koje jačaju vlasnička prava
i privatni sektor. Evo ukratko obrazloženja za svaku od tri
pobrojane stvari.
|
|
|
Vlada dezorijentisana u krizi (II deo) - Miroslav Prokopijević |
|
|
|
sreda, 11 februar 2009 |
|
U
prošlom delu sam započeo analizu mera Vlade Srbije vezanih za
ekonomsku krizu. Bilo je reči o intelektualnoj konfuziji izjava
ministara i Vlade o ekonomskom značaju mera. Specifično je bila reč
o garantiji bankarskih uloga do 50.000 evra, ukidanju poreza na
kapitalnu dobit, programu od tzv. 122 milijade dinara i prodaji 51%
NIS-a. U ovom nastavku će biti reči o poslu sa Fijatom, zajmu od
MMF, najavi radova na koridoru 10, emitovanju dužničkih hartija
države i snižavanju referentne kamatne stope NBS.
Posao
sa Fijatom se može okarakterisati kao dobar za Kragujevac, a loš za
Srbiju. Za Kragujevac je dobar jer bi nastalo par hiljada radnih
mesta, a onda bi profitirali i drugi sektori, ugostiteljstvo,
trgovina, stanogradnja, dakle bilo bi lokalnih efekata agregatne
tražnje, lokalne javne finansije bi bile ojačane itd. Posao je
međutim loš za Srbiju, jer njene poreske platiše sa nekoliko
stotina miliona evra treba da subvencionišu ovaj posao, inače ga ne
bi ni bilo. Pregovori o poslu su se odvijali u proleće 2008, kada je
Fijat imao relativno manji pad prodaje svojih automobila, ali na
početku 2009. taj pad se povećao i Fijat je odlučio da odloži
ovaj posao za neka bolja vremena. To je racionalan potez, jer ulazak
u ulaganje i proizvodnja automobila za lager ne bi bili rešenje.
Problem je u tome što srpske vlasti nemaju snage da priznaju odluku
Fijata, nego i dalje šire optimizam po sistemu „samo što nije“.
Da bi se stvar još više zamaglila, Vlada je donela odluku da
subvencioniše prodaju modela Punto. Ako je to ekonomski dobar
potez, zašto Vlada ne subvencioniše i zamenu frižidera,
televizora, klima uređaja, drugih modela automobila i druge trajnije
potrošne robe? Naravno da to ne radi, jer bi to bilo ekonomski
besmisleno, kao što je i subvencija Punta ekonomski
besmislena i politički nepravična. Njen smisao je u demagogiji, da
se pokušaju malo zamajati interesne grupe oko Kragujevca, dok Fijat
nekako ne odmrzne svoju odluku. Do tada, siromašne poreske platiše
u Srbiji će subvencionisati bolje stojeći deo građana koji su u
stanju da kupi novi Punto. Ako prodaja i uz ovu pomoć uopšte
bude išla.
|
|
|