|
Puč u SPC - nije ga bilo, jer nije uspeo - Mirko Đorđević |
|
|
|
sreda, 19 novembar 2008 |
|
Negde početkom oktobra patrijarh Pavle je,
pod bremenom starosti i bolesti, navodno podneo „molbu“ za penziju. Oko
bolničkog odra umornog i bolesnog čoveka započele su crkveno-političke
igre bez granica, surova borba za vlast. Patrijarh je izbačen iz
jektenije, a patrijarsi se vekovima pominju pod svojim imenom u
liturgiji. A nikome smetalo nije kada je doktor Koštunica 2000-te
pomenut na tom mestu.
Famozne molbe nigde nema i, pritisnuti
nevoljom, saborski su oci smislili još jednu: molbu patrijarhu da
ostane na čelu SPC. To liči na nas. I napokon smo saznali – iskazao je
to D. Kalezić iz Crkve – da „ni tekst ni potpis nisu autentični“.
Onda je neko kazao strašne reči – puč u SPC. Tu se ova „igra“ zaplela tužno i ružno.
Onaj ko je čitao poznato delo K. Malapartea
„Tehnika državnog udara“ zna važna pravila: pučevi se izvode samo kada
imaju maksimalne izglede na uspeh. Grešku koja se zove neuspeh ozbiljni
pučisti ne prave, jer ako puč uspe, oni su revolucionari i reformatori,
a ako ne uspe, oni su pobunjenici protiv ustavnog ili kanonskog poretka
i tu je njihova sudbina zapečaćena. No u Srbiji to ne mora da bude
tako. Ovde ni pučisti nisu ono što su nekada bili. Kada je sabor
okončan, ispalo je da puča nije ni bilo – jer nije uspeo. Puča odjednom
nema, a pučisti nastavljaju svoje „igre“. Stari patrijarh „umoljen“ je
da ostane na čelu SPC, gde se on sve vreme i nalazi po Ustavu SPC. U
ovim rečima paradoksa ima samo za one koji ne žive u zemlji Srbiji. To
pokazuju analize kojima su zbivanja među saborskim ocima propratili
strani stručnjaci. No mi za to ovde mnogo ne dajemo. U žestokim
sukobima – koji su srećom prošli samo uz manje intervencije hitne
pomoći – oci su se podelili na „novotarce“ i „zilote“, odnosno
reformatore i ekstremiste-fanatike.
|
|
|
SABORSKA KLADIONICA - Mirko Đorđević |
|
|
|
etvrtak, 30 oktobar 2008 |
 Mirko Đorđević, sociolog religije,
pubilicista i novinar, urednik u beogradskoj Republici, ovogodišnji je
dobitnik nagrade Dušan Bogavac, koja se dodeljuje za novinarsku etiku i
hrabrost. U razgovoru za e-novine on naglašava da ni u jednoj struji
unutar Srpske pravoslavne crkve nema spremnosti da se podvuče crta
ispod crkvene politike i ponašanja u društvu u vreme ratova u bivšoj
Jugoslaviji. Kaže da „u SPC vladaju stareotipi iz vremena Slobodana
Miloševića: Karadžić i Mladić su heroji, Haški tribunal je antisrpski,
nema naših, ima tuđih zločina” i podseća da su i patrijarha Pavla
„vodali u rovove Karadžićeve vojske”.
Razgovarao: Bojan Tončić
FOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
Sa Mirkom Đorđevićem razgovaramo uoči Sabora SPC koji, očekuje se,
može da donese i promenu na crkvenom tronu. Biće veoma oštra borba
između struja unutar SPC na Saboru, kaže naš sagovornik, a ovo je,
ocenjuje „vrlo dramatičan momenat u istoriji SPC”. U poslednje vreme,
konstatuje Đorđević, „imali smo forsiranu klerikalizaciju javnog
života, što je koristilo političarima, nanosilo ogromnu štetu društvu,
a štetilo i Crkvi”.
* Na pomolu je izbor novog patrijarha Srpske pravoslavne
crkve. Da li struje o kojima se govori u javnosti i koje crkveni
krugovi nisu ozbiljnije osporavali znače da je na pomolu i kakva-takva
reforma SPC, budući da je jedna struja označena kao „reformska”?
|
|
|
Suguba jektenija za doktora Koštunicu - Mirko Đorđević |
|
|
|
sreda, 22 oktobar 2008 |
|
Zgoda
je tužna,
kao i lik doskorašnjeg premijera V. Koštunice i deluje na nekim
mestima i groteskno. No, svi likovi u »priči« nisu
sasvim tužni jer jedan nam - pesnik J. Dučić - donosi setne tonove
lirike u sonetima koji zvone kao sjaj jezika srpskoga. Njegovi
Suncokreti njišu se u svakom sećanju koje traje i nakon čitanja. U
kojoj sve antologiji nećemo naći lepotu njegovih »dubrovačkih
madrigala« iz koje neprolazno zvoni tuga i lepota prolaznih nam
života - i nade koju je pesnik tako često budio.
I
u toku poslednjeg svetskog rata pesnik se zbunio i nije prepoznao
boje đavola koji se zvao nemački fašizam - nije jedini.
|
|
|
Kosovo u srcu i na Kavkazu - Mirko Đorđević |
|
|
|
etvrtak, 11 septembar 2008 |
|
Uvek
je to tako – kuda god da pođemo,
mi neko Kosovo nosimo sa sobom. Nama Srbima to i ne treba zamerati,
jer to je muka naša i što je Kosovo manje u Srbiji, sve je više sa
nama. Mi odavno živimo u mitskom prostoru – a političari u
Beogradu taj mit grade i dograđuju iz dana u dan. Nismo uspeli ništa
da rešimo na Kosovu, pa političarima i ostaje samo mit.
Ovima
na Zapadu se treba čuditi
– opsednuti su Kosovom.
Svi
se muče s našim Kosovom, i političari i ugledni komentatori. Nije
da im nije jasno, ali nešto zapinje.
Pogledajte
šta se dogodilo sa Gruzijom. Putin je priznao dve nove države koje
je osvojio. To mu je bilo za početak, o ostalom ćemo tek govoriti.
Neverovatno
je da ne postoji francuski prevod – sve je kod njih prevedeno, ali
to ne – knjige N. Danilevskog Rusija
i Evropa.
Ta
je knjiga ključ za ono što sada brine EU u vezi sa Rusijom. Još je
čudnije da postoji srpski prevod te knjige, ali u Beogradu se novine
čitaju, a knjige ne. Nama je dovoljna nedovršena kosovska večera.
Ima
li veze ono na Kavkazu sa Kosovom, to ipak
nije nejasno. Akademik Jean d’Ormesson kaže da se V. Putin ponaša
kao Hitler koji je podelio pasoše Nemcima u Sudetskoj oblasti – pa
posle i oblast pripojio sebi. Imperije uvek funkcionišu po istom
ključu. Bilo kako bilo, i ova «kavkaska» muka u
evropskoj diplomatiji u vezi je s Kosovom. Nekima ovde je i Kosovo na
Kavkazu. D’Ormesson u Le
Figaro
02.09.08. pokazuje da političari tu barataju sa «lažnom
paralelom».
V.
Putin je odavno rekao da je
raspad SSSR-a «najveća geopolitička katastrofa XX veka».
Naravno, postoji američki imperijalizam, ali postoji i ruski –
dodajmo tome i imperijalne ciljeve sasvim malih naroda. U Le
Monde
10.09.08, uvek precizan Daniel Vernet objašnjava šta je tu bilo
uzrok, a šta posledica. Putin je priznao dve države koje su se
samovoljno i nelegitimno ocepile. Deluje čudno, no njemu neće
smetati da prizna i Kosovo. Sve zavisi od toga kako stvari budu išle
dalje. Nije teško pretpostaviti ko je sada «na redu».
Jasno je i to da je Rusiji stalo do Srbije «kao do lanjskog
snega». Kartu, i to dobru, pružili su joj Albanci, a ne Srbi.
Kada
će
i kako to Putin igrati, videćemo – Kosovo je uvek tu.
Bolje
bi bilo i Albancima i Srbima – pa i Rusima – da se priklone sumi
vrednosti koja u srž
problema stavlja čoveka i njegovu budućnost. Za sada, i na Kosovu i
na Kavkazu, dobitnici su Rusi – šta će uraditi EU, videćemo. Što
se nas tiče, na Kosovu su nama ostali samo mit i lepa legenda, a
stvarnost nas je davno napustila.
Peščanik.net,
11.09.2008.
|
|
|
Beda klerikalizacije - Mirko Đorđević |
|
|
|
sreda, 27 avgust 2008 |
|
Ponavljanje nekih elementarnih istina je,
naravno, dosadno, pa i više od toga: to je sugurno uzaludan posao. Ipak, nema
druge, te istine se moraju ponavljati, a rizik preuzima na sebe onaj koji se
time bavi. Na vrednost te borbe i tih rizika ukazivao je sam Hegel.
Zna se već vekovima da klerikalizacija nanosi
ogromnu štetu društvu, ali se manje zna, ili se to neće reći, da
klerikalizacija nanosi još veću štetu Crkvi.
Zna se to svuda, ali kod nas ne. I tek kada
stvar “pukne”, mi se načisto zbunimo. Zna se i to šta je poštovanje zakona, a
šta je lažna dogma političkog legalizma. Mogao bi ovo biti
mali traktat o
političkoj filozofiji palanačkog doktora Koštunice – ali ne, ovo će biti esej ili
zapis o onome što nam se događa u Crkvi.
Istini za volju, pomenuti doktor će biti
zapamćen po tome što je svojim političkim forsiranjem klerikalizacije samu SPC
uvalio u grdne nevolje. Jer on je bio “vlastan” – sam Bog zna odakle mu ova reč.
Puklo je, a on negde tihuje, ko zna gde i ko zna s kim. A to što smo sve vreme
njegove vladavine govorili vezano je nečijem mačku za rep.
Vesti, tužne i ružne, iz Visokih Dečana,
pokazuju da ubiremo gorke plodove klerikalizacije.
|
|
|
Tihovanje s predumišljajem - Mirko Đorđević |
|
|
|
utorak, 19 avgust 2008 |
|
Stoji doktor Karadžić pred sudijama u Hagu, bled kao krpa
i vidno uplašen. Više nema sumnje, sam je priznao, nije u pitanju nikakav vidar
i travar doktor Dabić – on je to. Glavom i s rupicom na bradi doktor,
psihijatar i pesnik Karadžić.
Sudija mirno naređuje da se u zapisnik uredno unese i to
da će se okrivljeni oslanjati na „nevidljive savetnike“ u toku procesa. Sudija
nema ništa protiv nebeskih inteligencija, anđela arhanđela. Sud se neće baviti
književnim delima legendarnog tihovatelja-ratnika – sud će se baviti pretpostavljenim
nedelima.
Recimo, nekom tamo Srebrenicom, o čemu su već izvedeni
sudski dokazi. Upravo je iz srpske Patrijaršije saopšteno da je Karadžić
isihasta – tihovatelj, koji godinama sledi „umnu molitvu“. Usudio se profesor G.
Radenković s beogradske bogoslovije Sveti Sava da kaže za novosadski Dnevnik (25.08.08)
da je to što Karadžić čini godinama „skrnavljenje pravoslavne tradicije“ i da
nema nikakve veze s isihazmom.
Nikom ništa, već su novine javile da je i patrijarh
srpski Pavle poslao Karadžiću ikonu blagoslovenu s ličnim potpisom. A u
novinama – sam Bog zna čega nema. Slike ljubavnica, kazivanja svih koji su znali
da je to on, a posebno onih koji pojma nisu imali da je to on. Hajdučki posao
nam je u krvi, a mašte nam ne nedostaje. Ima tugaljivih vesti, političkih
naročito. Ali ne samo Karadžić, svi su počeli da tihuju. Istina, malo
preglasno.
Neke zgode se tek raspravljaju, a ima ih uistinu
dirljivih. Godine 2000-te, državni poglavar SRJ, doktor V. Koštunica – snimci
postoje jer su to bile svečanosti J. Dučića u Trebinju – ljubi ruku nekom
kaluđeru za koga vele da je R. Karadžić. Navodno nije znao da panagiju nose
samo uredno hirotonisani episkopi – a onaj je bio običan kaluđer. Još se ne zna
kako će se to rešiti – a postoji opširan filmski izveštaj – jer svi sada tihuju:
i oni koji znaju sve i oni koji ne znaju ništa. Oni koji su znali, oni su ga i
uhapsili i u Hag poslali. Ostali tihuju s predumišljajem.
Buknuo je rat na Kavkazu i počela je da tihuje i srpska
diplomatija. Nije lako naljutiti majčicu Rusiju koju srpski radikali javno pozivaju
da dođe u Srbiju. Jeste, hoće ti Osetini da se otcepe od Gruzije i da srećno
požive u nedru majke Rusije – a vekovima za Rusijom nisu baš čeznuli. U
diplomatskom Beogradu je ministar Jeremić izabrao tihovanje. Ratuju dva
pravoslavna naroda, ali i u SPC tihuju. Nikad se ne zna.
Dokle će trajati to tihovanje u državi i u crkvi niko ne
zna. Nema dokaza da je ćutanje zlato, barem ne u diplomatiji.
Peščanik.net, 19.08.08.
|
|
|
OKLEVETANI ANTIFAŠIZAM - Mirko Đorđević |
|
|
|
utorak, 05 avgust 2008 |
Najpre valja pomenuti A. Hitlera i čoveka - to je
Ditrih Ekart - koji je bio njegov učitelj. „On je polarna zvezda moga
života“ priznaje vođa Rajha. Nagradio ga je Hitler: Ekart je bio glavni
urednik partijskog lista nacističke partije Volkischer Beobachter -
„narodni dobošar“. A sam Hitler tu izlaže svoj program koji će
realizovati u evropskim razmerama ognjem i mačem. „Pojava hrišćanstva je bila najteži udarac za čovečanstvo, a boljševizam je vanbračno dete
hrišćanstva, pri čemu su i jedno i drugo izmislili Jevreji“. To je mali
citat, a ima toga u obilju.
I opčinio je Hitler mnoge i svuda - nije ih malo bilo ni među nama Srbima.
|
|
|
Krivokletnici - Mirko Đorđević |
|
|
|
etvrtak, 31 juli 2008 |
|
Kolone dične radikalije srpske sa znamenjima i partijskim
ripidama hodaju ulicama Beograda i prete i kunu - ni manje ni više nego prvom
ustavnom faktoru u državi, B.Tadiću. Prete mu smrću i kunu ga do devetog
kolena. Neka gospođa Vjerica mu predviđa sudbinu poslednjih Obrenovića i Z. Đinđića.
Kune i preti kao zadušna baba i sve upućuje na to da se ne šali, jer radikali
su uvek držali reč. Baca čini radikalske i poziva SPC da - valjda zajedno sa
njom - sastave spisak svetaca i prokletih izdajnika.
Mučno i grozno i jasno zbog čega mnogi ćute. Mučnina i
strah su svojstveni ljudima u sluđenim vremenima. A mi u senci Apisovoj ne
živimo od juče, jer ko ga sve nije zazivao ovih godina - njega krivokletnika
bez trunke ljudske i oficirske časti.
I u toj mučnini i takvom mučenju nastaje i ovaj uzaludni
zapis koji je - mi to znamo sigurno - malo kome potreban.
I dok se istinoljubiva glasila beogradska raspamećuju
pričama o slavnome doktoru Dabiću, on već putuje u Hag kao izvesni R. Karadžić,
i to glavom i legendarnom bradom.
|
|
|
Duhovnik u ludoj kući - Mirko Đorđević |
|
|
|
petak, 25 juli 2008 |
Napokon je dični ratovođa R. Karadzić na putu za Hag i krenulo je,
to je pravi medijski „cunami“, ono što nam se, avaj, ne događa prvi
put. Večni zakon palanke balkanske: večno ponavljanje istog. Ne,
sigurno nije sve ovo neki „vestern“, nije poznato ime nekog slavnog
režisera u tom žanru, koji bi ovo mogao da smisli – ne, još jednom
listamo nezaboravljene izveštaje Pere Todorovića, iz knjige
„Hajdučija“, koje su nadahnule Krležu za najlepša poglavlja u romanu
„Zastave“. A knjiga je o sprezi, krajem XIX veka, srpske radikalije i
„gorskih careva“. Mučno i tužno, do suza i do gađenja: ispovesti
jataka, priče samih hajduka pred puščanim cevima, i tužne ispovesti
njihovih „devojaka“.
Ne
samo banalno, bljutavo je sve to, nema tu ni traga o heroju i
hrišćanskom vitezu. I sve se kockice slažu: kafana u kojoj je najčešće
boravio zove se „Luda kuća“, tu su gusle i krivo gudalo koje nam je
veru sačuvalo, tu su novine „Zdrav život“ br. 48-49/2008. sa tekstovima
doktora Dabića. Brinuo je doktor o zdravlju nacije, on je „duhovni
istražitelj“. Tu su naklapanja o tihovanju i meditaciji, o isihastičkom
iskustvu koje će nas spasti. Ni traga jednoga od duhovnosti, sve same
polupismene banalnosti.
|
|
|
Pomirenje u podne - Mirko Đorđević |
|
|
|
petak, 04 juli 2008 |
|
Ovo
nema nikakve veze sa engleskim naslovom Kestlerovog romana – reč
je o pomirenju kao političkoj dogmi koja nam se nudi.
U
takvoj prilici neka ne bude bez malog teološko-političkog proslova.
Navoditi nekom ono iz Mateja – u 18. 21-35. – i još nekih
desetak mesta, zaista nikakvog smisla nema. Odavno se i vladike
ljute, jer im se jevanđelje negde zaturilo. Ono na primer, da treba
praštati ne sedam puta već «sedam puta po sedamdeset i
sedam». Te ono, kada te neko udari po levom obrazu, okreni mu i
desni. S tim jevanđeljskim etičkim maksimalizmom mučio se i F.M.
Dostojevski, a u romanu Braća Karamazovi to je osnovna tema. I to
malo kome treba, a najmanje političarima, pa ipak: mladi Aljoša je
obukao crninu i okrenuo leđa svetu. Da miri i da prašta. Nema
ljupkijeg lika u ansamblu likova kod velikog pisca, I ko se ne seća
njegovog brata, filozovskog cinika, koji Aljoši priča «priče».
Od nekih hvata vrtoglavica.
|
|
|