Home arrow Autori arrow Mirko Đorđević
146ldp.jpg
nytlogo153x23.gif
enovine.jpg
 pescanik_anim.gif
linguabadge-sr.png
 h-alter.gif
gnu.tux.jpg
webhosting150.jpg
Mirko Đorđević
Sumporna kiša nad Beogradom - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
petak, 18 septembar 2009

Ima nečeg sumornog u beogradskoj političkoj palanci – i ovako podjesen, dok još sunca ima.

Došli Srbi sa Kosova na crkveno-narodni sabor, i to u sred Beograda, u dvorani KNU. I usvojili su Rezoluciju, od reči do reči sročenu iz sabranih dela dr V. Koštunice. Ozbiljan je to dokumenat – barem se njima tako čini: za sve je kriv B. Tadić, jer nije delovao po svim strateško-taktičkim pravcima u odbrani Kosova. Da čovek požali tog Tadića, nemoćnog i slabašnog – prosto Boris Nejaki u Novom dvoru na sred Beograda. Morao bi neko i nad njim da se sažali – no, događaj nije u tome.

Objavili su u toj rezoluciji da sveštenstvo i monaštvo na čelu sa episkopom Artemijem «nisu prisustvovali skupu zbog zabrane mitropolita Amfilohija». Kada je ta zabrana publikovana, to niko ne zna – ali biće da je tako kada Srbi kažu. Nema toga što u ovoj sumornoj palanci nije moguće. Sukob između episkopa kosovsko-metohijskog i Sinoda SPC nije nov, iako još nikoga nismo ubedili da se i na toj relaciji nešto menja. Ili da se može promeniti. Nešto drugo u ovoj Rezoluciji je ipak važnije: odlučili su Srbi, svi i svuda, i saborno, da te svoje zahteve uruče Dmitriju Medvedevu, kada uoči 20. oktobra bude prispeo u Beograd. I kada kremaljski velmoža to bude pročitao, biće sve rešeno, veruju oni – ako ne pre, ono o Uskrsu iduće godine eto nas u Prizrenu, na legendarnoj reci Sitnici. Tako piše u Rezoluciji, pa neka B.Tadić bere kožu na šiljak. A za gospodara Rusije, videćemo kako ćemo,  jer njemu je dosta svih tih «kosova», teško da će on tu Rezoluciju i pročitati.

Prestravio se ponosni slobodarski Beograd od nečeg drugog – od neke parade ponosa.

Čak su i sportske vesti o pobedama našim svedene na prvih dvadesetak minuta na državnom TV dnevniku. Sve se trese oko ove parade i svi su na nogama. Okupiće se nekoliko stotina ljudi i žena, čija su seksualna opredeljenja drugačija, i to će slomiti krila Srbiji. Smešno i tužno. Taj fenomen homoseksualizma prati ljudsku vrstu otkad je ima, sreće se u svim sferama društva. U Crkvi najviše ga ima.

I papa rimski bezmalo svakog dana potpisuje silne ukaze o kaštigovanju sveštenika zbog pedofilije recimo – i tu smo gde smo, ništa se ne menja. U toj priči beogradskoj, ponovo junak dana – ko bi drugi i bio – mitropolit Amfilohije. Zna on o čemu se tu radi, ali je onaj starozavetni mit o Sodomi i Gomori rastegao i nategao tako da i tetiva puca: on ne zove otvoreno na nasilje, ali kako priča ovu priču, drevnu biblijsku metaforu, sve je moguće. Njegovi su na ulici, čekaju mig. Marginalizovane grupe strepe, niko da ih zaštiti, i one imaju neka prava. Svi znaju o čemu se radi – zna i mitropolit Amfilohije – i svi igraju svoje političke «igrice». Kako su se naoštrili oni iz «Obraza» ili iz «1389» i najgore nije isključeno, no, nadajmo se da do nasilja doći neće. Svi se kunu da ga biti neće, ali simpatični neki mladić – skoro dečak – iz «Obraza» kaže: «Svi znaju šta će biti». Izgleda da je tako.

Zna mitropolit da mu je priča bajata, da ona pripada starozavetnoj biblijskoj tradiciji iako se i u Novom zavetu pominje sodomija. No on mirno najavljuje kaznu božiju, baš onako kako se to pominje u drevnom mitu – Bog će spaliti Beograd i Srbiju zbog nekoliko stotina tih ljudi i žena. Ovo i čekaju oni drugi, s druge strane ulice, da dobiju božije pokriće za svoje nasilje, koje i ne kriju. Oni ga čak najavljuju. Sve je moguće, ali ima nečeg što se sada mora učiniti. Mora se dati pravo svima, pa i obespravljenim marginalizovanim grupama. Ovako, kao da svi priželjkuju nasilje. Tu je mitropolit preterao patetičnim rečima i naoko biranim citatima.

I jedna utešna prognoza vremena za nedelju – sve će to proći, a sumporna kiša na Beograd pasti neće.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 18.09.2009.

 
Srblji svi i svuda čekaju Ruse - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
sreda, 12 avgust 2009

Stiže krajem oktobra šef ruske države D. A. Medvedev – to nije baš šala – a u palanačkim novinama u Beogradu vavilonska pometnja – čega tu sve nema. I nade i straha, i strepnje no, pometnja je opšta. Za neke stvari treba imati razumevanja. Već dvesta godina Rusi dolaze, ali i Karađorđe i Tito su znali da oni lako dođu, ali ne odlaze lako. A i kada dođu, ono što donesu liči na one darove Danajaca. Pometnja je i u Rusiji, i tamo nisu sigurni da li je D. A. Medvedev prvi čovek Rusije, ili je drugi – prvi čovek. Čovek koji čita govore milog nam Gosta, kojim se on obraća Rusima, zna da i sam D. A. Medvedev nije siguran da li je šef države, ili prvi posle V. V. Putina. Nešto kao Prvi posle velikog Drugog.

Ali nije uljudno mešati se u unutrašnje ruske probleme – naša, srpska muka je dovoljna.

Upravo kao što piše u jevanđelju – "Dosta je danu svakome zla svojega". Panika je opšta, a kod komentatora suza suzu stiže. Jedni plaču od radosti, eto nam zlatnog kozačkog kopita, kojeg vekovima čekamo. Drugi su u panici, ulazimo vele u rusku zonu uticaja i kuku nama. Negde  I. Dačić kaže da je to dobro, jer  "setili smo se svoje antifašističke tradicije", a njemu uzvraća gnevno jedan – nije S. Antonić – da je to nastavak okupacije od 20. oktobra 1944. kada je Srbija – po ko zna koji put – u crno zavijena, jer je tada bila ’’ poražena srpska vojska’’. Koja i kakva to niko živ ne zna, tada je postojala jedna Jugoslovenska armija i ona je bila na strani saveznika – zapadnih demokratija i velike Rusije. A tom pričom o okupaciji godinama nam već lobanju buše akademici iz SANU – i profesori Beogradskog univerziteta – i ta ideološka lobotomija i sada je zaglušna. No, pustimo to, veliki Gost se ozbiljno sprema, a i domaćinima lako nije. Već se glancaju uniforme generala i admirala – još mi i toga imamo – a vladike spremaju epitrahilje i mesta u  "Trebniku" koja valja pročitati. Doći će gost, "migovi" počasni presretači će parati nebo, oriće se i "Bože pravde" i "Mnogaja leta".

Tako se i priliči. Srblji pak, sva tri verska zakona, nikako da se dogovore, je li to dobro ili nije, odnosno Srblji svih partija i partijica. O D. A. Medvedevu, ne znaju mnogo – kao ni Rusi – ali o V. V. Putinu znaju dosta toga. Znaju, da je ojačao Rusiju, da je ona pod njim ’’stala na noge’’ i da je s njim jasno da su granice Rusije "tamo gde mi to jutros hoćemo", i da V. V. Putin javno, redovno, nedeljom i praznikom celiva svetu Desnicu patrijarha vascele Rusije – u Kremlju, pod ikonom "državne Trojeručice" kako se sama ikona i zove, i zlatom je optočena, jer je "nerukotvorena". No, nevolja je u tome što ima i Srbalja koji o V. V. Putinu znaju i ono – stotine novinara je dobilo metak u grudi, niko osuđen nije, progone se vođe opozicije, njih divljački tuku. Nad svima bdiju "Naši" – to je vrsta partijske milicije koju narod zove "opričniki" – bilo je takve milicije i u vreme  cara Ivana Groznog  - taj nam je rođak, žena mu je bila srpkinja. A ti " Naši" Putinovi imaju i srpske "Naše" – dirljiv je bio susret sa njima u Aranđelovcu, ono s "Peščanikom". Tu je i ova frka naša oko visokog Gosta – mora se to uvek reći, iako je poštovani D. A. Medvedev baš onizak čovek. On je, hteli mi to ili ne ipak visoki Gost. Pred gostom se moramo pokazati, ali siroti komentatori ne znaju šta da nama poruče. Hoće li to biti dan pobede nad fašizmom, ili dan okupacije – to još rekli nisu. "I posle jednog veka dolazi Rusija" patetično zapisuje jedan u "Presu" beogradskom. Kako je on to utvrdio ne zna se – bio je i Gorbačov – a prvi predsednik srpske vlade, časni prota Matija je pešice putovao u zvaničnu posetu  Rusiji. Neki u strahu polemišu kako su nam od tada do danas "godine pojeli skakavci". Ko je čitao divnu knjigu sigurno talentovanog pisca i proroka Joila – "Knjiga proroka Joila" u 2.25. i 3.10 – zna dobro da to nije bilo tako. Mi smo sami bili ti skakavci koji su pojeli svoje godine i još – u Srbiji i  ovoj današnjoj godine nam jedu skakavci. Objašnjenje je jasno, po darovitom Joilu:  nerazumna i nepromišljena politika nas drži daleko od puteva promena i tokova modernog sveta. Srećom umuknuće trube u Guči, stišaće se gungula, a nezvanično se zna da visoki gost sluša drugu muziku i da neće hitati, recimo u Guču. Ili na neko slično mesto.

A do tada ćemo se dogovoriti o svrsi i smislu ove posete – jednom će i Srblji naći svoju dušu.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 11.08.2009.

 
Legalizacija politike divlje gradnje - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
utorak, 11 avgust 2009

Nisu samo crkve u politici – a nije ni SPC jedina – već i drugi. Nije novo da je polumesec nad Srbijom, zašao u gustu senku dnevne politike – pa ipak ima nečeg novog u onom što najavljuje efendija M. Zukorlić iz Sandžaka: on je najavio osnivanje Političkog saveta IZ na čijem je čelu. Skinuti su i maske i rukavice. I vreme je nastalo da se to učini, jer odavno to i imamo. No, najpre, jedno objašnjenje koje je efendija ponudio javnosti – i ono je, recimo to, sasvim tačno: ja činim samo ’’ono što čine Mitropolit Amfilohije i kosovski vladika Artemije’’. Tako kaže efendija Zukorlić i to i podvlači. Odavno imamo to – crkve i verske organizacije se iz sfere svetog pomeraju u sferu profanog. Istini za volju nije to nepoznato, iako se dobro zna kakva je to politika koja se ovako brzo ’’izvodi’’ iz sakralnih tekstova, kakvi su i Kuran časni i Sveto pismo – zna se to u svetu, no kod nas je to malo drugačije.

Ova legalizacija divlje politike gradnje otvara još neka – baš neugodna – pitanja.

Imamo, ne jednu već dve IZ iz Srbije, i one su ljuto zavađene, do te mere da se i oružje poteže. IZ iz Beograda nije najavila osnivanje ovakvog političkog tela, ali da je i ona u politici, to ni za koga odavno tajna nije. Sve crkve i verske organizacije imaju kodekse vere, to je Vjeruju in Credo i naravno i Statute – i ni u jednom, ni kod hrišćana ni kod muslimana ne piše da su političke organizacije. I tako dalje – ali malo kome je stalo do toga. Politika je i ljudima i crkvama i verskim zajednicama odavno postala sudbina. Tu je i druga nevolja – neka im bude, al oni će krojiti svima nama političku sudbinu. Uostalom, i nije problem – niti je to sporno – što se ljudi iz crkava izjašnjavaju i o političkim pitanjima, nevolja je u tome što oni to rade egzemplarno loše. Godine za nama su to pokazale. U sekularnoj državi zna se kako ide – već nekoliko stotina godina.

Ovakvu političku divlju gradnju ni ustav ne dopušta – ako je kome do ustava.
 Imaćemo u Sandžaku ne samo islam – to nikom razumnom sporno nije – već islamizam. A od islamizma kao ideologije, do oružja i terorizma rastojanje nije veliko. Nema samo vehabija u Sandžaku – ima ih više vrsta i političkih boja – već su tu i ziloti. A odnosi sa Iranom su sve bolji, i tu gde smo. Na njivi vere biraće se eventualni birači na budućim izborima. I do sada je ta politička ’’žetva’’ bila dobra. Ono što muslimanima predlaže, ovim savetom, efendija Zukorlić, za muslimane vernike dobro nije, kao što je za Srbe na Kosovu veoma loša politika koju im nameće vladika Artemije. Uzgred, ako se sukob između Sinoda SPC i i vladike Artemija produbi, moglo bi biti znak neke nade za jednu razumnu politiku. Bilo bi dobro da progovore – i to politički promišljeno i razumno - i drugi muslimani u Sandžaku.

Još jedna je nevolja tu – govori se da su ugrožena verska prava muslimana u Srbiji. Jesu, ali su ugrožena upravo političkim svrstavanjima verskih vođa. Ko je sve kumovao podeli IZ iz Beograda, nije baš nepoznato. Jer i ministarstvo vera vodi lošu politiku - njegov zakon o crkvama i verskim organizacijama je ključ koji ne otvara ni jednu bravu. A verske vođe se politički rvu. A zna se – ni onaj najveći i najlepši ćilim u džamiji nije  dovoljan za dvojicu imama. To je to. Politika postaje zla sudbina vernika, a ona postaje još gora, nakon ove političke legalizacije.

Zapisi iz palanke

Peščanik, 09.08.2009.

 
De Golu spomenik od novinskog papira - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
etvrtak, 23 juli 2009

Raspisale se novine beogradske o De Golu i to se pretvara u tender za srpskog De Gola.

A story o balkanskom De Golu nije nova zgoda i ona u novijoj istoriji Srbije ima svoju baš bizarnu istoriju: svojevremeno su kolumnisti-bombaši i novinari ratni huškaši na postolje uzdizali i samog S. Miloševića. Pisci i članovi SANU su o tome ostavili – srećom danas zaboravljene – traktate. Kada je ovaj balkansko – bonapartistički umišljeni De Gol doživeo slom sa svojim projektom i bacio u provaliju upravo Srbe, toga kao da se niko ne seća. Politička siročad velike Srbije stoji danas u senci Srebrenice, i ništa ne ume da kaže. Potom su se na postolju smenjivali mnogi, od Koštunice do ovih sada. Mnogi su za to mesto dobijali „gramatu” od samog D. Ćosića – ali ono najtužnije je u ovom: čak i u Evropi famoznih mudraca–tehnokrata nije bilo malo onih koji su – makar načas – poverovali u to.

Sada se na zlatom opervaženom postolju za srpskog De Gola nazire silueta Tome Nikolića, prvaka SNS. No, da bi priča o De Golu bila jasnija valjalo bi umesto uvoda – kazati koju reč o pravom istorijskom Šarlu De Golu: u danima katastrofe svetske, kada se vođa Rajha A. Hitler smešio novinarima pod arkadama Trijumfalne kapije u Parizu, čovek neugasle nade u budućnost Evrope, iz Londona je poručivao da je „izgubljena jedna bitka ali ne i rat”. I kada je uspeo 1944. ovaj čovek sudbine je poručivao Francuzima – glasajte kako hoćete, ali ja sam vam „sačuvao državu, imanje i kuće i nešto pokućstva”. Potom su Francuzi glasali još i rekli mu ne, ali je država opstala i Evropa se gradi. Istina je, spore politikolozi još o tome je li De Gol bio nacionalista, a neki u njemu vide rojalistu. Ni jedno, ni drugo, jer njegova je deviza jasna, u brazdi je republikanske tradicije – bio je samo patriota.

 
Srbija na belom Šengenu - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
utorak, 14 juli 2009

Junacima ove “priče” nije do šale, ali ono što čine liči na lakrdiju.

A priča je o Srbiji na belom Šengenu ili o hodu mitropolita Amfilohija stazom tamnog vilajeta koja je trnjem posuta. Primio je mitropolit Srbe sa Kosova iz Zajednice srpskih opština – a na čelu je je bio glavom Marko Jakšić. Oni traže da im SPC i njen Sinod reše neka pitanja, a njima na Kosovu uistinu ne cvetaju ni ruže ni božuri. Ako ih albanska većina baš ne teroriše, ona ih izlaže šovinističkoj marginalizaciji. Oni hoće tzv. “beli Šengen” zajedno sa Srbijom, ali ne i sa Albancima. Navodno je prvi čovek Sinoda “pokazao razumevanje” za to – bio je u Sinodu i državni poglavar B. Tadić, a neponovljivi ministar V. Jeremić biće da tamo ima i svoje odaje, pre neki dan odneo je tamo neku ikonu. Deluje diplomatski i državnički kada se problemi rešavaju čudotvornim ikonama. Deluje to smešno, ali lično je Đavo odneo odavde svaku šalu.

Na mukama je sada mitropolit Amfilohije jer hoda stazama tamnog vilajeta stazom posutom trnjem.

 
Kamenice cara Lazara - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
sreda, 01 juli 2009

O nekoj istoriji – i o knezu Lazaru – nema smisla, ni svrhe ovde i sada nekome govoriti. Istorija se sada piše u komitetima palanačkih političkih partija, ili u Otadžbinskim upravama – kako se piše tako se živi. Uzaludan je to posao  i smešna rabota – a pisac ovih zapisa je pristao na to – zna i sam da vajde nema, pa ipak: ni car ni svetac Lazar je pokušao da okupi narode Balkana za odbranu od tuđina i daleke 1389. uspeo nije. Uzgred, njegova žena, ćerka kneza Vratka unuka Vukanovog, učinila je mnogo više. Imala je ova ponosna kneginja mnogo smisla za real-politku. I Srbija je opstala do 1459, do pada Smedereva.

Ne, o istoriji nećemo, ali ćudljiva boginja Klio zna da se naruga.

Na Vidovdan, tu nedavno, na Kosovu su kamenicama napadnuti članovi Vlade Srbije koji su pristizali na svečanost na legendarni Gazimestan. “To je udar na državu”, uzvikuje ministar za Kosovo Bogdanović.

Sve što se doznalo tužno je i ružno, i pokazuje kako famozna boginja Klio ume gorko da se našali: dok je u hramu služena zapokojena liturgija, dok je narod pobožno slušao drevni glas – “Angeljskimi nevidimo dorinosima činmi”, niko ne zna da li to narod razume, jer i obrazovaniji čovek teže prevodi ovu divnu frazu iz pogrebne pesme – svejedno, dogodilo se to što se dogodilo. Svečano odeveni momci “Garde svetog cara Lazara” kamenicama su dočekivali – u ime valjda kneza čestitoga – srpske zvaničnike.

Da su to učinili Albanci, nekako bi svima lakše bilo – ne, Srbi su kamenovali Srbe.

Prkosni “gardisti” su dobro došli svima – posebno liderima nekih političkih partija u Beogradu – i policajci KPS-a ne bi uspeli da nisu pritekle u pomoć snage Euleksa. Smešno i tužno, ali nekome je upravo to potrebno: do Kosova i Srba na Kosovu njima je kao do lanjskog snega, no mora se zaraditi koji poen – izbori nisu sasvim izvesni. No, i bez izbora treba nekako trajati na beogradskoj političkoj sceni. A tu se može opstati ne nekom real-politikom, ne, tu se živi od velikih reči, od patetičnih fraza o Vidovdanu kao od hleba nasušnog. Sanjaju palanački politički pigmeji da još jednom sednu u fotelju srpskog premijera – sanjaju i danonoćno kombinuju. Tu se potežu knjige starostavne, kao ono kada je 12.09.2000. Jovo Tarabić dečekao brata Voju ovim rečima – Dobro došao, budući predsedniče. Potomak Tarabića je V.  Koštunici tada poželeo “dugu i mirnu vladavinu”. No, i proroci omanu, a u svemu se prevario i njihov “sveti Nikolaj” – svejedno, sve se može posvetiti, i sve se može obesvetiti, pa i oskrnaviti, samo da se opstane na terazijskoj političkoj vetrometini. Tako je, nekako, moralo i biti : pre dvadeset godina je Milošević to i započeo. I uvek isto: mnogo hteli, malo započeli.

Tako je “Garda svetog cara Lazara” proslavila ovogodišnji Vidovdan.

I slavu kneza Lazara – a on je slavio starozavetnog proroka Amosa – na koga se pozivaju. U palanci i svece treba svesti na palanačku meru – odavno bolje i nemamo. Ne, ovi definitivno neće u Evropu – oni Euleks, odnosno evropski zakon gađaju kamenicama.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 01.07.2009.

 
Proroci su neumorni - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
ponedeljak, 29 juni 2009

Nije istina da tamo božura više nema – na Kosovu oko Gračanice – ili da su uvenuli. Cveta ova legendarna cvećka i danas, i miriše intenzivnije od lipa, kada se i one “oglase” odmah iza Duhova – nego su božuri uvenuli davno na reverima dičnih vođa i proroka. I nakon punih dvadeset godina od mitinga na Gazimestanu daleke 1989. niko ih i ne opaža. U sećanju meštana sve je sumorno, jer strovalili smo se duboko: ni veličanstvenijih mitskih slika i simbola ni manje Srbije. Oglasi se istina neko palanačko političko siroče te velike Srbije – bez sjaja u očima kojim zanos diše. Na Kosovu pak Srbima ne cvetaju ni ruže ni božuri. Vođe su ih povukle za sobom, u neku nedođiju. I tu smo gde smo – i kako smo. I sada nas na okup zovu brat Voja – doktor V. Koštunica – i brat Toma iz SRS.

Uzaman, za tim kopijama voždova sve je manje naroda. Ali proroci ne posustaju – u selima Kremne i Šargana, govore o “halucinogenim pečurkama koje zaista rastu samo u okolini sela Kremne i to u oktobru”. Je li tako, ili nekako tako, tek još nam nije dosta ludih političkih gljiva. A kako koji novi vožd se preporuči, on je sve metiljaviji: ne pomažu ni halucinogene pečurke. Doktor Koštunica i pisac D. Ćosić teraju ipak svoje – bili su čak marta meseca 2002 – u vreme predizborne kampanje – bukvalno dopisali “Kremansko proročanstvo”. Glumac Lečić je javno priznao da je dao “portret V. Koštunice kao foto-robota” koji će se pojaviti kao spasitelj nacije. A za to Tarabićevo znamenito proročanstvo godine 1940. je predgovor napisao sam Nikolaj Velimirović.

 
Napokon izlaz na more - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
ponedeljak, 15 juni 2009

Sve balkanske ’’priče’’ traju dugo, a treba da prođe najmanje sto godina da ih razumemo.

Mnogo puta je legendarni vođa radikala i dugogodišnji predsednik srpske vlade, N. Pašić, to ponavljao. Pred poslanicima Narodne skupštine, i predstavnicima velikih sila, svečano i patetično: ’’Za nas je pitanje Drača pitanje izlaska na more, a to je pitanje života ili smrti’’. Daleke 1913, istina na kratko, naša je vojska ušla u Drač – no ni sudbina ni velike sile nam nisu bile naklonjene; završilo se kako se završilo, kao i mnogo toga iz kazivanja moga dede – koji je s vojskom bio u Draču – i istorija je pošla drumom, a mi šumom. Ili, možda, obrnuto. Ako je za utehu, nismo mi Srbi jedina žrtva lukavstva istorijskog uma. I tako, nakon sto godina, sve je krenulo prozaičnije. Brzo, i sve brže – završava se moderna saobraćajnica Drač – Priština, i za nepuna dva sata i Srbi i Albanci će stizati na obale Mediterana. Kada se taj put bude vezao za ’’koridore’’ na tlu Srbije, put od Niša do mora biće šala – nekih šest sati. Srbija je, napokon, izašla na more – ne, nije figura, tako je: jer po rezoluciji 1244 SB OUN Kosovo je u Srbiji. Sve zavisi kako ko tu rezoluciju čita – Ahtisari ju je pročitao na neki drugi način. No, kako god nadalje bilo, i Srbi i Albanci izlaze na more, ako budu imali pameti. No, opet, pamet na Balkanu nema neku veću specifičnu težinu – ni kod Srba ni kod Albanaca. Sada su na probi ne samo Albanci i Srbi, već i Evropa. Šta će dalje biti, to ne znaju ni Koštuničini mudraci iz Drven-grada, koji danonoćno zure u knjige starostavne Tarabićeve. Bolje je ipak gledati napred nego ratovati još sto godina – činjenice su legendarno tvrdoglave.

Nevolja je naša u nečem drugom – mi radije ostajemo vezani za prošlost, za legendu. Mi imamo silne ustanove – pa i jedno ministarstvo – koje se bave Kosovom, i stojimo u mestu. Mi se još nismo oteli čarima i sjaju srednjega veka, a narodna pesma je prepoznatljiva u diskursu naših političara.

Taj drugi deo priče ispričao je R. Domanović, a ko bi drugi, takođe pre sto punih godina. Ko se ne seća ’’Stradije’’ – bila je ta priča i u školskoj lektiri – i onog čudnog stranca koji je došao iz sveta u zemlju slavnih predaka – u Srbiju. Kao i svaki stranac hteo je da upozna sve ključne institucije u Srbiji – posetio je sve ministre, Akademiju nauka i Mitropolita lično. Najljupkija je scena kada radoznali stranac dolazi na sednicu Narodne skupštine. Poslanici u visokom domu su upravo usvajali zakon o uređenju ratne flote neobične zemlje Stradije. Radoznali stranac je pitao poslanike i ministre – dobrano začuđen – zbog čega donose zakon o uređenju ratne flote, jer Stradija ’’ne izlazi na more’’. Dobio je zaista čudan odgovor – jeste, zemlja ne izlazi na more, ali – ’’Naša je se zemlja, gospodine, graničila nekad sa dva mora, a naši su narodni ideali da Stradija bude ono što je nekada bila. Mi na tome, vidite, radimo’’. Po sebi se razume da radoznali stranac nije bio zadovoljan: ne gradi se budućnost gledanjem u prošlost no, u Srbiji – Stradiji tako je bilo i pre sto godina kada je Domanović objavio znamenitu satiru o čudnoj zemlji. Od onda do danas, lično je Đavo mnogo puta odnosio šalu, a istorija je išla napred.

Peščanik.net, 14.06.2009.

 
Domanović po drugi put među Srbima - na Jelisejskim poljima - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
subota, 06 juni 2009
Usud neke groteske nas prati svuda – pa i u Parizu – čak i kada se radi o kulturnom događaju prvoga reda. Sreće R.  Domanović nije imao za života: jedino dete, njegovo ćerka Danica, nekuda je u svetu i niko o njoj ništa ne zna. Umro je mlad – Niče bi rekao kome ne uspe život uspe mu smrt: mnogo je kazao o nama Srbima koji i danas – u političkom smislu – nosimo na čelu onaj žig: dangu. I čudne li reči, nema je ni kod Vuka, a turcizam je u značenju one čudne sprave kojom se vrelim gvožđem žigoše stoka. Učinilo se da se velikom piscu sreća nasmešila sto godina posle smrti – prevedene su na francuski jezik njegove satire i promocija je obavljena u Srpskom kulturnom centru u Parizu na Jelisejskim poljima.

Avaj, nije tako bilo – i „priča“ liči na davno preminulog pisca, a kako bi drugačije i bilo.

 
Neobično pomirenje na Čegru - Mirko Đorđević Štampaj E-pošta
etvrtak, 04 juni 2009

Godinama i to neukusno, patetično i uvek prigodno nameće nam se istorija i stoga je tako loše znamo i doživljavamo. To nisu jubilarne godišnjice, to je neka „satnica“ koja je potrebna političkim prvacima. Svaka im je godina bezmalo jubilarna i obeležava se pobedama čak i kada se radi o porazima – ovo je posebna priča. I što je manje Srbije, sve su veće i pompeznije njene pobede.

Napokon stiže neki drugačiji glas s istorijskog Čegra, ali i on se teško raspoznaje u buci koja se diže. Sve o bregu ponad Niša i slavnom činu Stevana Sinđelića znamo: daleke 1809. srpski su ustanici čekali Ruse – proneo se glas da su već u Bugarskoj – i čovek se i ovom prigodom pita koji put ih mi to čekamo, a oni nikako da stignu... U rovovima izmešani i Srbi i Turci našli su smrt groznu i ostale su lobanje u najčudnijoj građevini u Evropi – Ćele kuli. Bezumlje hrabrih je rešilo bitku: Sinđelić je pucao u barutanu i izginulo je oko 3000 Srba i blizu 6000 Turaka. I ostale su lobanje ali – to je najtužnije – niko nije siguran koliko ih je turskih, a koliko srpskih. To još nisu prebrojali ni „istoričari“ iz okruženja V. Koštunice. Svejedno – slavni francuski pesnik A. de Lamartin je prolazio tuda i ostavio zapis o ljudima koji imaju ovakav spomenik, o Srbima koji su junački izginuli. Uzgred – niko ne zna zbog čega se samo deo ovog zapisa nalazi na zidu Ćele kule.

 
<< Početak < Prethodna 1 2 3 4 Sledeća > Kraj >>

Rezultati 1 - 20 of 63

Powered By PageCache
Generated in 3.77222 Seconds