|
SISANJE VESLA - Ljiljana Jokić Kaspar |
|
|
|
sreda, 19 novembar 2008 |
|
Otpušteni radnici su u panici, nemoćno
šire ruke, konsternirano sležu ramenima i mucaju pred kamerama. Glad
kuca na vrata! Kod nas, za razliku od zemalja EU, nema dremanja na
socijalnoj pomoći, a sve što se može očekivati od „socijalne zaštite“
jeste kratkovremeni, mesečni sitniš za cigarete. Otpušteni radnik nema
nade da će se ikada u životu ponovo zaposliti, što znači da je do kraja
života osuđen na bedu i tiho umiranje
Piše: Ljiljana Jokić Kaspar
Dok razmišljam o svojoj svakodnevici prihvatajući je kao ovonedeljnu
temu, otkrivam da mi se dopada na način na koji svaka životinja voli i
brani svoj brlog. U suštini se radi o ehu jedne emocije koja se polako
davi i tone u blatnjave sadržaje moje torbe koju povremeno nosim sa
pijace, kupujući ono nepohodno za preživljavanje. Gledam ljude oko sebe
i razmišljam o zajedničkim nevoljama, sumnjama, problemima i vidljivom
propadanju pred novom filozofijom življenja. To i nije nikakva
filozofija, svi znamo ko nas laže, obmanjuje i pljačka. Osećanje nemoći
pred kvazipravilima koja nameću oni koji vladaju nama i našim malim
životima, nema nikakvih dodirnih tačaka sa istinskim pravilima
demokratskog i civilizovanog sveta. Po ko zna koji put sam u klopci
zabluda da će pravda ispraviti nepravdu, a istina izaći na videlo.
Pokušavam da zamislim i vidim neki drugi svet, da zaboravim na
trenutak da će sutrašnji dan biti isti i da se plivanje i bućkanje u
prljavoj bari života, ma koliko plitkoj, može završiti davljenjem.
Zamor je neminovna posledica kao i zasićenost nepravdama, teškim temama
i prejakim primerima apsurda u kojem živimo. Svima je poznata činjenica
da je život neuporediv u odnosu na literaturu i da njegovi blatnjavi
sadržaji čine našu svakodnevicu. Ne bih želela da se ove moje reči
shvate kao sentimentalizacija bede, nepravde i apsurda, pisanjem i
rečima ništa se ne može ispraviti, a još teže promeniti. Zato pišem za
one koji istinu prepoznaju. Draža mi je istina od laži, mudrost od
gluposti, čestitost od nepoštenja, grozim se mržnje, udvorištva i
licemerja! Literaturu ostavljam za neka bolja vremena.
|
|
|
U RAZDELJAK TE LJUBIM - Ljiljana Jokić Kaspar |
|
|
|
sreda, 05 novembar 2008 |
 Nije malo onih koje je iznenadio
poljubac Borisa Tadića upućen izvesnoj spisateljici Vesni Radusinović
na proteklom Sajmu knjiga. Gde baš nju da poljubi od tolikih pisaca,
pitali su se zavidljivci ne shvatajući da imaju sreće sve dok im neki
važan političar narodski rečeno „ne krne jezičinu“ i tako ih „overi“
pred javnošću kao obožavaoce obožavanih. Ako uozbiljim sam čin
ljubljenja, poljubljeni se mogu nadati koristi od „ljubavi na brzaka“,
a velike štete za opšte društveno dobro može i ne mora biti.
Piše: Ljiljana Jokić Kaspar
FOTO: BETA/VLADIMIR GOGIĆ - Partijski zagrljaj: Infrastruktura i Policija
Za one koji ne znaju, ovaj naslov pripada nekad popularnoj pesmi Đorđa Balaševića, koju je izvodila muzička grupa Rani mraz.
Kada je prvi put emitovana na talasima Radio Novog Sada, pre više od 30
godina, urednik muzičke emisije dao je zadatak nama nekolicini iz
Omladinske redakcije da je slušamo koliko god puta bude emitovana u
toku subotnjeg pre podneva. Nameravao je da proveri „uticaj domaće
pesme“ na naš ukus, dugo trovan muzikom trulog zapada. Zadatak mi beše
svojevrsna tortura, ali pošto je pesmu napisao i komponovao moj komšija
iz detinjstva, sa kojim sam se zdušno fizički obračunala još u trećem
osnovne, obavila sam ga, a zaključkom debelo promašila.
Pesmica je skroz bez veze, rekoh, ali je Verka lepo peva! Nisam
mogla da opaučim pevačicu, koleginicu sa faksa koja se trudila i pevala
iz petinih žila, sve dok Đole nije pozvao u grupu pojačanje u savršenom
glasu Biljane Krstić. Kako god beše, „poljubac“ je postao hit, iako je
bilo primedbi iz mesnih zajednica i redova boraca NOB-a da je pesma
bizarna i opscena. Danas posle silnih lascivnosti kojima vrve tekstovi
mnogih hitova, taj sud zvuči smešno, ali preti opasnost da ljubljenje
postane nešto gadno, prljavo i instrumentalizovano. Svako ko kaže da
poljupci ponekad i zato služe, u pravu je.
|
|
|
DEBELA BEŠTIJA - Ljiljana Jokić Kaspar |
|
|
|
utorak, 21 oktobar 2008 |
 Ako ste uistinu bili disident
poslednjih 30 godina, onda ste to još uvek. Specijalnost naše tajne
policije je da „nepodobni“ zauvek ostanu nepodobni bez posla i na
margini društva i života. Da ih niko, nigde i nikada ne zaposli, bez
obzira na stručnost i diplome koje imaju. Da im niko nikada i nigde ne
omogući bilo kakav posao i da im se egzistencija svede na večno
prosjačenje. Da ih bije glas da su blesavi, ludi, skloni narkomaniji,
ili konfliktne ličnosti. Da im se svakako onemogući rad od kojeg bi
mogli imati bilo kakav društveni ugled
Piše: Ljiljana Jokić Kaspar
FOTO: FoNet - Na rođendanskom slavlju beštije koja ždere ljude: Politička vlastela
Nemam reči povodom izjave ministra energetike Petra Škundrića u vezi
sa drastičnim poskupljenja gasa u Srbiji. Na zaključak Nenada Čanka da
će najgore proći građani Vojvodine jer najčešće koriste gas u
domaćinstvima, čak 90 posto, drug Petar je izjavio da je imati gas
civilizacijska privilegija, a onaj ko je uživa mora tu „privilegiju“ i
da plati! Tu sam se zabrinula jer po drugu Peri u civilizacijske
tekovine spadaju i struja, vodovod i kanalizacija, telefonska mreža,
sva gradska infrastruktura, kablovska, internet, dezinfekcija i
deratizacija stambenih objekata, komforni stanovi koji ne podrazumevaju
poljske klozete, dvorišne bunare i permanetne epidemije zarazne žutice!
Otud eto najeba za sve građane koji „uživaju“ vršeći veliku i malu
nuždu u svojim kupatilima, umesto u žbunju iza svoje, ili komšijske
kuće! Za nas koji smo navikli da na kraju godine izvrćemo prazne
džepove i drhtimo pre prvih mrazeva, biće „lake“ zabave za januarske
hladne dane. Kad se zima zaleti, bićemo srećni što uopšte imamo krov
nad glavom i neće nas biti briga koliko košta grejanje. Prosto ne znam
čija je vlast lukavija, ona u Beogradu, ili u Novom Sadu.
|
|
|
SUDBINSKI KLISTIR - Ljiljana Jokić Kaspar |
|
|
|
petak, 03 oktobar 2008 |
|
Osporavanje vojvođanskog identiteta
najčešće se svodi na tvrdnju da Srba pre seoba u osamnaestom veku na
teritoriji današnje Vojvodine nije ni bilo. Sve što su posle radili,
gradili i živeli bilo je pod pritiskom „stranih faktora“, Nemaca,
Mađara, raznoraznih šokaca i austrougarske države. Kvaziteoretičari i
zagovornici takvih teorija smatraju da su i vojvođanske crkve ružne jer
su barokne!
Piše: Ljiljana Jokić Kaspar
Rađa se nova žvaka na političkoj sceni Srbije. Polako raste histerija i paranoja zabrinute političke elite zbog nacrta statuta
Autonomne pokrajine Vojvodine. Sumnjaju da je statut u savršenom skladu
sa Ustavom republike Srbije, pominje se secesionizam, cepanje države, a
čuju se i fraze iz Miloševićevog vremena, od pre dvadeset godina, kad
je nasilnim putem ukinuo autonomiju i „ujedinio srpski narod“. Tada je
„Srbija iz tri dela konačno postala cela“, pa se krenulo u ratne pohode
u cilju ujedinjenja svih Srba na prostoru bivše Jugoslavije. Vojvodina
je nakon puča 1988, preko noći, zajedno sa svim svojim materijalnim
dobrima, celokupnom privredom, institucijama, bankama, svakim drvetom,
zgradom, poštom, klupom, uličnim kandelabrom, kontejnerom, uključujući
i građanstvo koje je nemilosrdno partijski „diferencirano“, postala
vlasništvo republike Srbije. Plen je bio bolji nego što se očekivalo, a
razvlačenje imovine pokrajine Vojvodine traje do danas.
|
|
|
GENIJALNE BUDALE - Ljiljana Jokić Kaspar |
|
|
|
ponedeljak, 15 septembar 2008 |
|
Ne znam i ne zanima me kako se oseća
Ljubiša Ristić kad se raspravlja o njegovoj političkoj prošlosti, ali
se pitam, na čijoj vagi se mere gresi? Dok neki bivši direktori
pozorišta iz Miloševićevog vremena direkturuju i danas, ko postavlja
pitanje Ljubišine podobnosti? Je li to samo zato što se nije učlanio u
neku od vladajućih partija? Uskratiti posao bilo kome je sramno isto
koliko je bilo sramno i u vremenu vladavine bračnog para Milošević,
samo što više nema razloga za ljutnju i sekiraciju
Piše: Ljiljana Jokić Kaspar
Poznata je činjenica da genijalnost može biti dijametralno suprotna
karakternim osobinama genijalca, pa se genijalno delo mora posmatrati
posebno u odnosu na ličnost i karakter genija. Ne retko se veliki
umetnici automatski smatraju dobrim i poštenim ljudima, što je sasvim
pogrešno. Takvi primeri sreću se i kroz istoriju, a svima su znani
geniji koji su lično služili najcrnjim ideologijama i bili podrška
satrapovskim vođama. U našoj skromnoj kulturi raspolažemo mnoštvom
umetnika koji su podržavali pogrešnu, sramnu, lošu i pogubnu politiku
Slobodana Miloševića. Malo je onih koji su mu ostali verni do kraja i
spremni da priznaju da su bili zaljubljenici njegove ratnohuškaške
ideologije (političari, denuncijanti raznih fela i nekad prvi ljudi
kvazi umetničkog ološa se ne računaju). Mnogi koji su jeli iz njegove i
Mirine ruke prave se danas nevešti, ili smatraju da je bilo sasvim
normalno spasavati i čuvati svoje često i mediokritetsko dupe.
|
|
|
SVE SRPSKE VEŠTICE - Ljiljana Jokić Kaspar |
|
|
|
petak, 05 septembar 2008 |
|
Predsednica skupštine Slavica Đukić
Dejanović smatra da srpski radikali imaju pravo da javno demonstruraju
svoju mržnju i prostakluk kao u vreme kad je njena SPS partija bila
vladajuća u državi. Tada se u Skupštini pljuvalo, klevetalo, lažno
optuživalo, pozivalo na rat i ubijanje, pevalo, zviždalo, izazivalo i
provociralo bombardovanje Srbije. Srbija je bombardovana i još uvek je
u dronjcima. Rat je ostvaren, žrtve pokopane, invalidi činjenica,
pravda zaboravljena, krvnici zamonašeni. Saučesnici propasti se
trenutno raspoređuju po direktorskim mestima javnih preduzeća i trljaju
dupeta u starim foteljama
Piše: Ljiljana Jokić Kaspar
Posle poslednjih izbora svima je bilo jasno da će formiranje nove
vlade potrajati i da će oni koji su izgubili vlast maksimalno
opstruisati budući rad Skupštine Srbije. Moglo se pretpostaviti na koji
način će se opstrukcija sprovoditi, ali da će za skupštinskom
govornicom biti izgovoreno toliko laži i gadosti, van svake je pameti i
psiholoških analiza. O štetočinstvu takvog ponašanja poslanika prema
sopstvenoj državi i građanima ne vredi govoriti. Posledice nas neće
mimoići. SPS koja je dobila priliku da konačno dobije bar trun oprosta
greha iz prošlosti, čini se da kroz glupost i poznatu političku
slabovidost svojih članova ugrožava i ono malo demokratskih promena
posle 5. oktobra 2000. Neću da analiziram fašističko debilnu izjavu
državnog sekretara Željka Vasiljevića koji raspolaže genijalnom idejom
o porastu nataliteta u Srbiji, smatrajući da se „problem“ može rešiti
uvozom ženske radne i rasplodne snage iz Azije, jer je to ne samo
sramno, nego nam govori ko su ljudi koji odlučuju o našim životima i
sudbini. Kako je uopšte moguće da bivši pripadnik paravojne formacije
Garda cara Lazara bude državni sekretar u demokratskoj Srbiji!? Očito
se mnogi članovi SPS nisu pomakli ni za milimetar od svojih stavova
kojim su nas gurnuli u besmislene ratove.
|
|
|
GORČINA ŠEĆERA - Ljiljana Jokić Kaspar |
|
|
|
petak, 01 avgust 2008 |
|
Karijere mnogih „književnih autoriteta“
počinjale su uobičajeno, prvom izdajom i prvim odstrelom bilo kog
talentovanog pisca, koji nije bio po ukusu vlasti. Ili vrbovanjem za
službu zbog kakve lične, životne brljotine. Ko god je znao te eskadrone
slugerandi, shvatio bi zašto su bili tako surovi u borbi za afirmacijom
i privilegijama
Pre tridesetak godina sam se prvi put srela sa prozom Danila Harmsa
i čitajući je pokušala da razumem svet totalitarizma o kojem je pisao,
koristeći se brilijantnim metaforama i pomentim pseudonimom. Iako velik
i značajan pisac, završio je svoj život u svetu totalitarizma kao
siromašni marginalac i luzer. Nema dileme, njegova umetnost je bila
nepristupačna ideološkoj kontroli i kao takva nepodobna u prezentiranju
socrealističke starnosti nekadašnjeg SSSR-a, u kojem je živeo. Nikada
nije pristao da piše na zadate teme, sam je birao bizarne, životne
dogodovštine, od kojih je stvarao za književnost izuzetno i značajno
delo. Posebno mi se dopala njegova kratka priča o dečaku koji je živeo
u zajedničkom stanu u Moskvi, sa petnaestak porodica. Imali su samo
jedan zajednički toalet, a dečaka je jurila policija po celom stanu i
uhvatila ga u tom toaletu kao lopova! Prilikom pretresa našli su plen
kod njega kao dokaz da ga nisu jurili uzalud. U trenutku kad su ga
uhvatili, sedeo je na klozetu, a u ustima su mu pronašli ono što su
tražili; već rastopljenu kocku šećera!
Živim i živela sam u svetu sa dovoljno šećera, ali u zagušljivoj
atmosferi u kojoj se uvek teško disalo. Nema velike razlike kad je reč
o umetnosti i književnosti od onog što su bila pravila juče, inače bi
bilo besmisleno pominjati prošlost. Ona nas pritiska kao i bivši
cenzori koji su u međuvremenu zbog nedostatka novca i ideološke podrške
države promenili imidž. Teško je zaboraviti.
|
|
|
ČOVEK OD PIHTIJA - Ljiljana Jokić Kaspar |
|
|
|
etvrtak, 24 juli 2008 |
Pravo lice zločinca
Piše: Ljiljana Jokić Kaspar
Samo stručnjaci psiholozi mogu
objasniti kako se od doktora psihijatrije stiže do lopova i
proneveritelja, do državnika i “heroja nacije” . Od monstruoznog
komandanta genocida, do duhovnog iscelitelja!
Svi znaju koliko su dosadne bubašvabe kad ih neka kuća zapati. Pre
dvadesetak godina, pričala mi je prijateljica, rediteljka N. K. o
nevoljama sa tim insektima, kad je pre 30 godina boravila na nekoj
stipendiji u Njujorku. Sa njom beše još nekoliko mladih, perspektivnih
snaga iz tadašnje SFRJ. Elem, bube su bile američke, vrlo krupne i
toliko dosadne da bi se rastrčale po stanu čim se ugasi svetlo. Tako su
imale običaj da ulaze u dopola popijene konzerve kokakole, gde bi
naravno dožviljavale sudbinu davljenika. Da bi skrenuo pažnju na sebe i
ukazao na veličinu svoje ličnost, jedan Sarajlija student i pesnik, na
sedeljci namerno je popio nekoliko bubašvaba na očigled prisutnih! Od
tada, pa sve do 1989. nosio je nadimak Raša-buba. Danas niko ne zna gde
je Radovan Karadžić “heroj”, zvani Raša buba, a traži ga čitav svet!
Ovih dana objavljena je vest da je Luka Karadžić, brat Radovana
Karadžića- “bube” pušten iz pritvora, posle saobraćajne nesreće koju je
izazvao vozeći svoj mercedes u pijanom stanju! Sud je oslobađanje
obrazložio objašnjenjem da ako ga puste iz pritvora, Luka
neće uticati na svedoke. Na koje?!Na saobraćajnu policiju, ili na
nesrećnicu koja je u bolnici od zadobijenih povreda preminula?
|
|
|