|
Bez naslova i bez muzike - Nikola Samardžić |
|
|
|
petak, 25 septembar 2009 |
|
Naša
sugrađanka Milena Stefanović, mlada, vredna, prelepa, ubijena
je
u saobraćajnoj nesreći čiji je vinovnik pripadnik iste čovekolike,
neljudske vrste koja nas teroriše unazad dvadeset godina. Od
Obilićevog Gazimestana do Obilićevog venca. Na svakom prelazu, na
svakom trotoaru. Patrioti najskuplje srpske reči koji diluju drogu
pred školama, spaljuju ljude bakljama, granatiraju Vukovar,
Dubrovnik i Sarajevo, ubijaju i kumove i slučajne prolaznike, kolju,
ruše i siluju. Oni su već jasan društveni sloj, bliži, po
namerama i karakteru, vladajućoj eliti, nego sopstvenom poreklu.
Taj nesoj, to su NATO
bombe koje su ubijale nevine jer je idiotska politička većina
održavala jednu krvavu diktaturu i sve njene besove.
I danas je najmanje
važno u kojoj su meri naši političari latentna druga strana seksa.
U kojoj meri su zatucani, primitivni i hipokriti. I da li je
država u ovim danima kad je, negirajući LGBT pravo na ljudsku
jednakost, otvorila srce podscocijalnom šljamu i njihovim duhovnim
liderima, Amfilohiju, Arkanu, Matiji i Dobrici, koliko ih se nakotilo
mrzi me da nabrajam, i tupavom političkom društvu u celini koje
jedino uspešno zagađuje i prošlost i budućnost, proždirući
sopstvenu decu.
Ubistvo Milene
Stefanović neposredna je posledica delovanja države čiji su
huligani nezvanična služba javnog reda, mira i morala. Oni su njen
idejni monitoring. Huliganske bande osnovale su, podržavaju i
održavaju državne službe. One su paravojska tajne policije, tajne
vojske i tajne crkve. Nije se država pred njima povukla. Oni su
efikasniji segment državnih službi. Oni kao paradržavna paravojska
zastupaju uverenja i predrasude društva ogrezlog u podlost,
paranoju, teoriju zavere i sve razvijeniju kulturu prostote koja je
bahata koliko jalova i inferiorna.
|
|
|
Beleška sa margine - Biljana Srbljanović |
|
|
|
petak, 18 septembar 2009 |
|
Ivica Dačić govori i
nastupa kao politički neutralna osoba, neangažovana, kao da nije
ministar već profesionalni policajac.
Ivica Dačić se
ponaša i govori kao da je nekakav direktor policije, glavni
inspektor i operativni predvodnik svih policijskih akcija paralelno,
istovremeno potpuno neutralan i nezainteresovan za političke
implikacije koje te akcije sa sobom nose, iako je, osim što je
ministar, prvi čovek važne političke partije, a takođe i pre
svega i vice premijer Vlade Republike Srbije.
Potezi ministra
Dačića, izazivaju neretko divljenje ili barem začuđenu podršku
građanske Srbije. Dovoljno je bilo da zahteva uklanjanje fotografije
kvislinga Nedića iz prostorija Vlade, pa da zaradi aplauze onih koji
su život posvetili borbi da se ovo društvo spasi posledica
zločinačke politike u kojoj je Ivica Dačić bio aktivni učesnik.
Ipak, ja sada uopšte
i ne mislim na prošlost Ivice Dačića, za koju smatram, za razliku
od većine Srbije, da bi jednom morao da odgovara. (Ovo pišem, pod
punom svešću da prema novom Zakonu o informisanju mogu biti
gonjena, suđena i presuđena i to je moj svesni izbor.)
Ne govorim, dakle, o
ulozi Ivice Dačića u zločinačkim devedesetim, već pre svega o
njegovim nastupima povodom Parade ponosa i političkih i bezbednosnih
implikacija najavljenog nasilja.
Ivica Dačić možda i
jeste profesionalni policajac, samo mi to ne znamo, ali to ne menja
stvar, jer posao ministra je da se bavi politikom, a ne da bude
operativac na terenu. Ipak, ministar Dačić, potpuno uživljen u
novu ulogu prvog srpskog policajca, na perfidan način,
„profesionalno“ unosi strahovitu paniku, nesigurnost, u najmanju
ruku izaziva nelagodu i oklevanje ljudi koji bi možda želeli da
prisustvuju Paradi.
Lično smatram da
policija ne može „preventivno” da deluje, onako kako mi to
zamišljamo. Na pitanja – zašto policija ne pohapsi one
koji mogu izazvati nasilje, moj odgovor je – zato
što to nasilje još nije učinjeno. U svetu koji se opire
religioznoj dogmi greha čak i kada se na njega samo pomisli, ljudi
se ne mogu hapsiti ili kažnjavati, zato što imaju misli protivne
zakonu. Ako to zvuči kao komplikovano teoretisanje na jednu sasvim
praktičnu temu, želim da pojasnim zašto verujem da policija,
dakle, ne može da uhapsi nekoga, zato što je taj
imao misao i želju da izvrši
krivično delo. Ovde nije reč o zakonu, koji me ne zanima posebno,
ovde je reč o ljudskim slobodama: ako danas uhapsite osobu koja
je razmišljala o tome da me prebije, jer ponosno
učestvujem u Paradi ponosa, sutra možete uhapsiti mene, jer razmišljam o tome da pljunem sudiju Vrhovnog suda koji
je sastavio sramnu presudu protiv YUCOMa.
Pri tom, huligani,
klerofašisti i vojnici nove srpske političke misli u ovom trenutku
nisu ništa spremniji od mene da svoju zamisao sprovedu u delo, ali
za sada su to i za mene i za njih samo nežne misli. Zato ni mene ni
njih, zbog negovanja zamisli, Dačić nema pravo da uhapsi. (O tome
kako time potvrđujem neprestane, inače vrlo dosadne, napade da sam
samo jedna od dve zle krajnosti, ekstremista isti kao i ovi
degenerici sa istetoviranim krstovima, ovom prilikom ne bih da se
zamaram. U zemlji u kojoj main stream koalicija
Tadić/Dačić/Dinkić/Jovanović, uz široku podršku građana,
optimalno vlada, meni ništa drugo i ne preostaje, nego da budem na
margini. To što se tim marginama muvaju i idioti, ne znači da se
centralnim tokom muvaju pametnjakovići. Ja bih rekla, u stvari, baš
na protiv ili čak tačnije: pa šta onda?)
Policija, dakle, ne
može preventivno da hapsi. Ona, naprotiv, može da stvori uslove da
taj, koji je imao nameru a nije započeo svoj akt, od njega
jednostavno odustane. Policija takođe mora biti spremna da reaguje
onog momenta kada taj, koji je imao nameru, počne i da je sprovodi u
delo, a ne da stvara preventivnu paniku.
U mom slučaju to je
dosta jednostavno, ja ni ne znam gde je zgrada Vrhovnog suda, niti
kako da nađem sudiju koja je izdiktirala i potpisala gnusnu presudu.
Ne znam ni kako lepo izgleda. Osim toga, nisam još nikad nikoga
pljunula, nisam sigurna da me nelagoda ne bi u poslednjem trenutku
potpuno savladala. Mogla bih da opsujem i kažem da su korumpirani
kriminalci i politički plaćenici, to da. Ali to, u principu, nije
kažnjivo, osim po novom Zakonu o javnom informisanju. Tako da je
stvar rešena.
S druge strane,
iskustvo govori da huligani koji prete, vrlo često pretnje sprovode
u delo. Lično sam prisustvavala poslednjem Gej Prajdu u Beogradu i
videla uživo kako to izgleda kad batinaši biju, a policija pomaže.
Podsećam da je tadašnji ministar policije bio Dušan Mihajlović,
koji se zbunjeno ograđivao od svega, tako da niti jedan policajac,
niti huligan, nije kažnjen zbog nasilja zabeleženog na mnogim
snimcima i pred mnogobrojnim svedocima. (Sudski proces sam, naprotiv,
zaradila ja, zbog svog nastupa na tribini podrške organizatorima
Parade, a protiv nasilja i „javnih ličnosti“ koje to nasilje
relativizuju. Uzgred, vidim da tih imena nema među ovogodišnjim
podržavaocima kontra-parade. Znači, nešto su naučili i društvo
je time na neki način evoluiralo. Vidite da ipak Parada služi
nečemu.)
Ministar Mihajlović
se, o iznenađenja, i taj put obrukao a policija pokazala u svom
punom sjaju. Ovaj sadašnji ministar je zato odlučio da nam pokaže
da je bolji od onog Đinđićevog. On je moderan čovek, evropskih
shvatanja, baš slučajno nije u zemlji kad se Parada održava (idu
negde, on i kofer), ali će da komanduje akcijom „zaštite
učesnika”. Tako, uživljen u ulogu Edgara Huvera, ne bi o
politici, ali bi o „nebezbednosti“. Pa svojim nastupima perfidno
doprinosi opštoj panici i nelagodi, najavljujući nasilje, opštu
nebezbednost, opasnost „i na potuno suprotnim krajevima grada“,
mogućnost da se batinaši infiltriraju i među „obične ljude”,
po kafićima, restoranima, na ulicama koje nemaju veze sa mestom
događaja. Drugim rečima, u nedelju zatvorite decu u kuće, čitav
grad je nebezbedan. Ne mrdajte napolje, spustite roletne, ćutite,
gledajte svoja posla i čekajte da prođe. Baš kao i za banalno
pomračenje sunca 2000. ili mnogo važniji, čini mi se, ključni
deveti mart 1991.
Ostanite, brate, kući,
za „svaki slučaj” i za „ne znam ja...”.
Opet drugim rečima,
Parada ponosa nije vaša briga. Šta ima da se mlatite po ulicama, da
rizikujete telesne povrede ili psihičke traume, to nije vaša bitka,
to nije vaša tema. Niste vi protiv, ali društvo nije zrelo, niko
vam ne brani, ali ako baš hoćete, njegovo je da vam kaže koliko je
opasno. A on će, Edgar Džej, da lično predvodi sve raspoložive
kerove i da svojeručno odbrani grad od opasnosti koja se nadvila.
Nema tu politike, to
je zdrav razum. Šta onda i vi ima da se bavite politikom, navuci
brate zavesu i gledaj svoja posla. A dok do „pedera i lezbejki
stignemo, mnogo još drugih važnijih stvari ima da se reši”.
E, pa ja ne mislim
tako.
Parada ponosa je i
moja parada, nemam nameru da pravim nikakvu ogradu „ja nisam to,
ali podržavam”, jednostavno i bez ograde - naravno da podržavam.
Jer prava manjina su i moja prava, kako god da se ta manjina zove. Pa
i kad smo palili sveće za pobijene u Srebrenici, nismo se ograđivali
– ja nemam tamo nikog ubijenog, ali ipak da se čuje moj glas - ne
razumem zašto sada građanska javnost relativizuje ovo pitanje i
shvata ga drugačije od drugih.
Nije vreme? Jeste,
vreme je.
Nije neophodno? Baš
je neophodno!
Opasno je? Zato i
jeste vreme i baš zato i jeste neophodno.
A opasno je i zato što
osećanju opšte opasnosti doprinosi i vice-premijer, svim svojim
izjavama. Vicepremijer koji će sigurno ostvariti odličan rezultat
na idućim izborima, mnogo bolji nego poslednji put. I ostati na
vlasti za još mnogo dugih srećnih godina. Uz malu pomoć
prijatelja, naravno.
A vi dobro znate
kojih.
PS: Obaveštavam
Dragoljuba Žarkovića da slobodno može da nastavi da preštampava
delove mojih tekstova u svim svojim kolumnama, u ama baš svim
dnevnim i nedeljnim listovima u kojima tezgari, sevap je.
Neću se pozivati na
VSS Zakon o Tijaniću, kojim je od sada valjda svima zabranjeno da se
javno izgovorena reč citira bez dozvole autora iste. Ili to važi
samo za onog čijom je obećanom smenom već dva puta LDP opravdavao
učešće u koaliciji na vlasti?
Ako to važi i za nas
ostale, onda kolumnista Žarković ima moju dozvolu da me, od sada pa
za uvek, citira gde hoće i koliko hoće. Ili barem dok ga jednom
učitelj Tadić, strog, ali pravedan, ipak ne primeti i sve njegove
napore da iz srednjih pređe u prve klupe, konačno pošteno ne
nagradi.
Peščanik.net,
17.09.2009.
|
|
|
7 min. - Nikola Samardžić |
|
|
|
petak, 18 septembar 2009 |
|
Srbija je agresiju na
Jugoslaviju, svoju najdragoceniju tvorevinu, započela obećanjem
brzih pruga. Nekadašnji premijer Zoran Živković podsetio je kako
je predsednik DS-a obmanuo svoj Glavni odbor, dok je negirao pravo
Vojvodine i Vojvođana da institucionalno razvijaju politička prava
i slobode, parabolom o kineskom vozu koji bi, umesto da se zaustavlja
na vojvođanskoj granici, od Beograda do Novog Sada putovao svega 7
min. A taj voz nije kineski, nego nemački, a pruga dugačka svega
tridesetak kilometara. Verovatno se takvim vozom voze samo stranci, i
domaća partijsko-lopovska elita. Svejedno. Mogao je predsednik svome
GO da čita izvode iz Maocetunga, ili da im pušta dalekoistočne
porniće, svejedno, oni bi aplaudirali, a kakvi su, ne bi se ni
uzbudili.
Ovde su sistemi laži,
obmana i zločina usađeni duboko u političku genetiku. Nije čudo
da Mladozadrani tako mrze Mladosrbine, i obratno, a od nekih su
Morlaka, većinom, i jedni i drugi. Od istog jugoslovenskog naroda
veštački su oblikovane nacije koje laž svojih kolektivnih
identiteta unose u tekuću stvarnost. U Crnoj Gori se svakih deset
godina izmišlja nova vladajuća nacija, briju ili puštaju brkovi, s
korenima koji su, navodno, od pradavne, suštinske starine. Takve
ludosti su sa ove, i hrvatske strane, dodatno složenije, ozbiljnije
i opasnije.
Ali se dogodi i poneki
„bug“ u sistemu. Jedna od bandi dizajnirana da pali američke
zastave i na velike datume teroriše prestonicu, napala je ambasadu
Grčke, i javnost je konsternirana, jer za zvaničnu Srbiju je Grčka
prijateljska, ali kao Vizantija, ne kao demokratska članica NATO i
EU.
Njihovu poruku su u
tzv. javnosti dodatno relativizovali i tužilac, koji je incident
pogrešno nazvao terorističkim, i apeli koji podsećaju na paljevinu
američke ambasade, dok između redova nude simpatije sa
antiameričkim i antikapitalističkim nazorima, koje promovišu sve
kriptorežimske bande, a javile su se i mame, kako su to dobra deca.
A predsedniku se valjda ne mili podsećanje na onaj dan kad se, dok
je Beograd goreo, sakrio iza plastične zavese rumunskog predsednika.
Bez obzira na tokove
evropskog proširenja, u ovom delu sveta još uvek nema Parlamenta,
koji bi obuzdao monarha i dvor, niti Kongresa, da se nosi sa Obaminom
reformom. Jeste, progresivisti su, od Ruzvelta do Obame, uz podršku
inteligencije, pokušavali da ljudsku jednakost pretvore u
ravnopravnost, a slobodnu i imigrantsku naciju u etatističku, time,
možda i u emigrantsku, poput naše, ili ruske, ili kineske, ali im
poslodavci, i radnici koji bi, i oni, da se kapitališu, to nisu
dozvolili.
Na ovdašnju
stvarnost, u kojoj su Jugosloveni jedina konzistentna, mada
zabranjena nacija, a Evropa i Amerika jedini sistemi u kojima su
ljudi jednaki i donekle slobodni, za razliku od srpske, ruske ili
kineske lopovske, nekad i zločinačke partokratije, ukazali su,
umesto predsednika i njegovog GO, radnici koji su krenuli po azil u
američku ambasadu. Zahtevali su samo posao i plate. Možda se i oni,
poslednjih decenija, politički opredeljuju u prilog srbstva i
nesvrstanih, ali to sada nije važno.
Neće se naš
predsednik javno upitati, zašto azil nisu zatražili od Libije,
Rusije ili Kine. Čuo je i predsednik Obama da su crveni propali, i
da Rusi i Kinezi beže u Ameriku, umesto obratno, ali se katkad
populizam isplati, kad politika, ne stideći se, pocrveni. Ali neće
Amerika propasti zbog jedne propale vizije. A ovde je zapravo
preostao jedini problem, da je racionalna vizija budućnosti u
zdravim ljudskim porivima umesto u politici ili njenoj teoriji. Mada,
ako je do aktuelnosti, muškarce u većini zapravo najviše boli, i
stide ga se, demonstrirajući mačizam, domaćinstvo i srbstvo,
ženski deo njihove prirode. U žene se nedovoljno razumem.
Allan Holdsworth - Red
Alert
Close to the Edge,
Peščanik.net,
15.09.2009.
|
|
|
Mala srpska zelena knjiga - Nikola Samardžić |
|
|
|
petak, 04 septembar 2009 |
|
Biljana i Vlada
Gligorov su na dobrom tragu. Spoljna politika se obično prenosi na
unutrašnju. Zvanična Srbija je intenzivirala odnose koje je nekad
negovala komunistička Jugoslavija. Titov srednji put, između Zapada
i Istoka, sa osloncem na trećesvetske diktature, vodio je
dezintegraciji najdragocenijih integrativnih i kulturnih vrednosti
Jugoslavije. Koja nije nastala u komunizmu, i koja je trebalo da ga
nadživi. Vođi srpske turbo-narodnjačko-lopovske kontrarevolucije,
antidemokratske i antievropske, ispisuju, od 12. marta 2003, srpsku
zelenu knjigu o sklonosti represiji i zločinu.
U dimu i smradu dreke
o medijima, i barutne eksplozije robe namenjene trećesvetskim
ubicama, odvija se organizovana pljačka osnovnih resursa, upravo po
ruskom ili kineskom modelu. Nova putinizacija vlasti, koja nije
uspela Koštunici, ponovo stvara jedinstveni blok nomenklature
političkih partija, i vladajućih i opozicionih. Koji je vlast
učinio monolitnom, a opoziciju u praksi ukinuo.
Zato su omraženi
NATO, Amerika, Zapad i građanska privatna svojina.
Jedina stvarna
opozicija Tadiću je demokratska levica. Da li će i nju pridobiti,
okupljanjem na proslavi 20. oktobra 44-te? Da li će na istu
platformu smestiti i svoj novi JUL, i penzionisane građanske saveze?
Da li će Zakon o planiranju i izgradnji uvesti novu, pravednu
svojinsku strukturu, koja će zabetonirati prošlost stare
kapitalističke, proevropske Jugoslavije? Da li zaista postoji
dogovor, koji okuplja svaku vlast i svaku opoziciju, koji dopušta da
se Zakon o javnoj svojini donosi pre zakona o restituciji? Koji je
trebalo da prethodi privatizacionom ciklusu nakon 2000. Taj dogovor
zanemaruje činjenicu da je Srbija jedina evropska država koja
odbacuje restituciju. Da li će onda biti svejedno i ko je predsednik
Srbije, Tadić, Nikolić ili Putin? Da li i to Tadić želi?
Otpor ulasku u NATO je
težnja povratku u Treći svet, ili u neki novi Varšavski pakt.
Negacija građanske privatne svojine, „narodnog kapitalizma“ (Z.
Đinđić), u dubini je negacija ljudske jednakosti i demokratije.
Negacija restitucije je negacija holokausta. Nacionalizacija i
konfiskacija su samo nastavak nacifikacije kojim je Srbija trebalo da
pripadne konceptu Konačnog rešenja. Takvi koncepti su, nimalo
slučajno, u aktuelnoj Srbiji življi nego ikad.
Kad se vodi rasprava o
načelima, uvek je dobro otvoriti novčanik. ANEM je podsetio da su
se mediji mogli uljuditi na osnovu postojećih zakona, koje
nekompetentna administracija nije bila u stanju da primeni. Granice
monopola, i medijskih, ovde se inače teško probijaju. Izmene zakona
neće nikoga učiniti pametnijim, niti dodatno zaglupeti. Medije neće
uništiti, ili upristojiti. Jer je to nemoguće u ovakvom stanju
kulture i svojinskih odnosa. Zato i javnost ne postoji. Sem kao
neodređen, suvišan pojam.
Srbiju medijski
uređuju bliski prijatelji i saradnici predsednika Tadića. (I
nekoliko službenika tajne policije, vojske, crkve i poslovne
oligarhije.) Isti koji su radili kampanju za JUL 1997-8, i uživali
pristup primarnoj emisiji, odakle su razvijali marketinške imperije
u zemlji i inostranstvu. I Tadić, i ja, i desetine entuzijasta, tada
smo se, očajni i poderani, drndali po ulicama, odborima i izlokanoj,
umirućoj Srbiji. Zbog svega ovoga? Putin, Kastro i Gadafi strateški
partneri. Šaneri opštinski i gradski sekretari i menadžeri. Kad
smo kod šanera, i službenika Luke i Apoteke, neću o LDP-u. Čedomir
je pravu, kad je urednike i vlasnike Danas-a opomenuo da su u
kolumniste uvrstili organizatora paljevine i pljačke Beograda. Taj,
ime mu je nebitno, dobro zna kako se fatiraju Tadićevi drugari. I
njegov šef, čiji je on, navodno, bio šef, delio je stanove i
monopole, hapsio sudije i suvišne biznismene. Iznosile su se sumnje
da je dvadeset vojnika streljano pošto su, verovatno, ugledali
omiljenog ratnog komandanta predsednice jednog novinarskog udruženja.
Koja bunca o Evropi i demokratiji.
Svejedno, ako je prethodno,
relativizacijom i negacijom srebreničkog genocida, nacifikovala
srpsku kulturu u celini. A njene novine, sa čituljama, ispisivale, u
idiotskim kolumnama i komentarima, političke poternice. Srećom, bez
odjeka. Ali je Srbija ostala septička jama ozidana odjecima i
reagovanjima. U pravu je Čedomir, ali je ovo i njegov i moj, i ne
samo naš politički poraz, i džaba mu Furle i džipovi, i meni moja
lična sreća i zadovoljstva, kad deci ništa plemenito nećemo
ostaviti. Najbolje da nam ne verujete, ni njemu ni meni.
Tadić je zaboravio,
da je prethodni diktator pao, pa je uhapšen, pa je manjkao, pošto
je Srbiju ućutkao i zagluveo. To se još uvek nije ponovo desilo.
Ali samo što nije. Zasad je lepo na ovom peščanom sprudu. Pokrili
ga jorgan-planinom. I taj jorgan je plaćen julovskim parama.
Prioritet je, umesto
Peščanog spruda, Grad na vodi.
A slobodnima zavide. I
oni koji ih brižno pokrivaju. Ponekad bih se otkrio, i zaplivao.
Dream Theater – The Root of All Evil, Live in Rome, 2007
Close to the Edge
Peščanik.net, 04.09.2009.
|
|
|
Mala zelena knjiga - Biljana Srbljanović |
|
|
|
etvrtak, 03 septembar 2009 |
|
Mala zelena knjiga - Zašto je Tadić ispoštovao Gadafija?
Uz
orden kojim je Moamer el Gadafi počastvovao jedinog evropskog
predsednika koji je prisustvovao obeležavanju četrdesetogodišnjice
državnog udara u Libiji, Tadiću je prema protokolu pripala i jedna
mala knjiga. Manifest svoje vladavine pukovnik nesebično poklanja
verujući da može biti višestruko koristan, da na primer našem
predsedniku pomogne da razume - kako se na vlasti ostaje 40 godina.
“Zelena
knjiga” je kratko štivo, napisano po ugledu na Maovu “Malu
crvenu knjigu”, čita se lako i iako nije jednostavna za
razumevanje, jer ni logike ni konzistente misli u njoj nema, ipak je
važno za razumevanje suštine vladavine čoveka kome je Tadiću bila
čast da ode na jubilej.
Mrzi
vas da čitate? Mene ne. I evo šta sam tu našla.
Izborna
matematika
Ukratko,
demokratija za Gadafija ne postoji, ona što se na Zapadu naziva tim
imenom, u suštini je diktatura. Jer, iako neki izabrani predsednik
neke demokratske zemlje, na fer izborima pobedi sa 51 posto glasova,
on ipak nije izabrani predstavnik svih, posebno ne velikog dela
građana koji nisu glasali za njega – u najmanju ruku 49
procenata njih. U realnosti, ta podrška je još manja, jer svakako
čitava zemlja ne izlazi na glasanje, već je izlaznost, na primer
(kada je odlična) oko 70 posto, sledi da sa svojih 51 procenata
glasova, predsednik zapadno-demokratskog tipa zapravo ima samo nešto
više od 35 procenata podrške ukupnog stanovništva, pa time
nametnuto vlada velikoj većini svojih sugrađana, koji uopšte nisu
ni glasali za njega. Zato je za Gadafija, zapadna demokratija –
zapravo obična prikrivena diktatura. I zato su izbori nepravedni,
nepotrebni i vode suprotno od volje naroda, samim tim ih treba i
ukinuti.
To
oko izbora vođe.
|
|
|
Desetak teza - Nenad Prokić |
|
|
|
sreda, 01 juli 2009 |
- Nije
mogućna promena u društvu bez akcije intelektualnog sloja u njemu.
- Nema
partije, pogotovo ne liberalne, koja može da uspešno deluje bez
podrške tog sloja u društvu.
- Srpsko
društvo je zakucano u jalovo prežvakavanje jednih istih tema, isto
tako i njeni intelektualni slojevi. U isto vreme eksperiment zamene
morala i politike imaginarnim životom je u Srbiji izveden do tačke
moralne paralize i političke dezintegracije. Umesto države zato
imamo maketu države.
- Glavna
odlika te jalovosti je potpuna nesposobnost da se formira najmanji
zajednički imenitelj i da se on aklamativno prihvati. Zato vlada
konfuzija pred glasačkim kutijama.
- Sva
društva u tranziciji imala su ili jasan ili kakav-takav konzenzus
oko osnovnog pravca promene.
- Dok
brod tone, niko ne farba ogradu, već svi idu u istom pravcu: prema
čamcu za spasavanje. Teško da neko drugačije pravilo važi i u
društvu koje neprestano ponovo propada.
- Ako
stalno propada akcija za promenu u društvu, onda će umesto iznutra,
to društvo biti promenjeno spolja, lomljeno uticajem ravnodušnih
kauzalnih lanaca. Ta promena nikad ne može biti tako dobra, kao što
bi bila ona koja je prethodno iznutra izostala.
- Nije
dobro da razmišljanja i tekstovi koji polemišu o takvim stvarima
budu glomazni i komplikovani, jer umnogostručavaju problem koji bi u
nuždi trebalo da se pojednostavi.
- Kao
što postoji Urgentni centar, koji spasava život i ne radi ništa
drugo, tako bi bilo dobro da postoji i akcija oko društvene promene,
skoncentrisana samo na ono što svi želimo. Naravno, u slučaju da
tako nešto uopšte postoji.
- Ako
tako nešto ne postoji, setimo se kako je naš dom manja planeta
jedne nebitne zvezde: da nestanemo sada, niko to ne bi ni primetio.
Dok se to ne desi, svađajmo se do mile volje, kad ima povoda i kad
ga nema, kad mislimo isto i kad mislimo različito, kad smo u pravu i
kad grešimo. I to je način da se živi.
Peščanik.net,
01.07.2009.
|
|
|
Sartr i Kami - Nenad Prokić |
|
|
|
etvrtak, 25 juni 2009 |
|
Ako je svojevremeno moglo da dođe do
neočekivanog i pomalo bučnog razlaza između Sartra i Kamija u časopisu „Moderna
vremena“, povodom velikih društvenih pitanja, može do razlaza da dođe i između
Teofila Pančića i mene na sajtu „Peščanika“. Pa, bih ja mogao da primetim kako
je, dok sam ja u poznim godinama otkrivao političku partiju i slao svoje
izveštaje iz Parlamenta, on je u poznim godinama otkrivao pozorište i slao
svoje izveštaje sa Sterijinog pozorja.
Ali ne vidim zaista ništa pogrešno u činjenici da čovek
menja mesto i formu svog delovanja kroz vreme koje mu je dato u životu i to
svaki put kad oseti potrebu da to učini. Naprotiv, to je poželjno i dokaz
je kakve takve vitalnosti i pokušaja da se Sizifov posao obavi na inovativan način,
možda baš ovoga puta pravi i uspešan. A i siguran sam da naši zajednički
pogledi na okolnosti u ovom društvu zaslužuju polemiku bez malicioznosti i
nepotrebnog peckanja, pa predlažem da u takvom tonu i nastavimo, pozivajući sve
zainteresovane da se pridruže, da oštro diskutuju, ali i da dobronamerno tumače
druge.
Već određeno vreme tinja tihi sukob između Peščanika i LDP, ali svi o tome
ćute. I kad već niko nije o tome hteo da progovori, dobro je da nas dvojca
povučemo konac i da vidimo da li će džemper da se opara ili da se zakrpi.
Mislim da takva rasprava može dovesti i do dragocenih zaključaka, ako bismo se
pridržavali pravila koja predlažem. Na taj način bismo dokazali da je mogućno
voditi svrsishodne i razložne polemike bez luka i ostalih uobičajenih balkanskih
priloga.
|
|
|
MAFIJAŠKE OGLASNE TABLE - Čedomir Jovanović |
|
|
|
utorak, 23 juni 2009 |
 Vodite Vladu koja se do sada prema
Kuriru i sličnim glasilima mafije, narkokartela i kriminalnih klanova,
ponašala defanzivno, izbegavajući da prema njima primeni zakon. Takvo
ponašanje je zemlju dovelo do ivice institucionalnog sloma, a građane
uverilo da su sami i nezaštićeni od iživljavanja mafijaških tabloida
Povodom serija klevetničkih tekstova u Kuriru, što je,
inače, dugogodišnji manir tog tabloida – otvorenim pismom predsedniku
Vlade Srbije Mirku Cvetkoviću obratio se Čedomir Jovanović, predsednik
Liberalno demokratske partije. Pismo prenosimo u celini.
Poštovani g. Cvetkoviću, Poslednjih dana su se Vlada i njeni članovi
obraćali javnosti i tražili da neki mediji prekinu praksu
diskreditacije, kleveta, povrede prava i zakona. Želim da Vas podsetim
da ministri u Vladi i ona sama ne mogu da funkcionišu kao neko ko samo
apeluje na poštovanje zakona. Vlada i ministarstva poštovanje zakona
moraju da sprovedu. To se posebno odnosi na ministarstvo g. Bradića
koje danas borbu protiv mafijaških glasila vodi jalovim prekršajnim
prijavama.
Podsetite ministra Bradića da je njegova stranka, pre nekoliko
godina, hranila lažima i aferama takva glasila, i stvorila čudovište
koje se danas zove Kurir. Danas se to čudovište, kako obično
biva, u pokušaju da opstane i zaštiti svoje klijente, okrenulo protiv
svih, uključujući i svoje bivše saradnike.
|
|
|
Isti ljudi koji su stajali iza Miloševića i Koštunice danas stoje iza Tadića - Nenad Prokić |
|
|
|
petak, 19 juni 2009 |
|
Nenad Prokić, poslanik LDP-a, povodom apela grupe intelektualaca građanima da se više uključe u politički život
Da
li je Liberalno demokratska partija inicijator apela grupe javnih
ličnosti demokratskoj javnosti da se više uključi u politički život
zbog niske izlaznosti na vanrednim lokalnim izborima?
To
nije ideja funkcionera LDP-a, nego jednog sloja građanske inteligencije
u Srbiji koja podržava takvu vrstu politike i koja prepoznaje u nama
barem deo ambicija koje bi građanski intelektualni sloj trebalo da ima.
Inicijalna kapisla je bila, između ostalog i slaba izlaznost na
vanrednim lokalnim izborima, ali to nije jedini razlog.
Očigledno je da je Srbija ponovo anestezirana i da nikoga ne zanima
politika, jer su previše umorni, ali u takvoj situaciji svi ostavljamo
svoju sudbinu u rukama onih neumornih, a to su obično oni koji kradu,
lažu i ubijaju. Oni se nikad ne umore. Krivica za ovo društveno
posrtanje u poteklih 20 godina leži na intelektualnim slojevima. Apel
je upućen svima koji misle svojom glavom i koji nemaju tu luksuznu
potrebu da budu umorni. U životu je nemoguće biti umoran na životne
teme.
Možeš biti umoran od posla, ali biti umoran od
nečinjenja, to je zaista teško. U tom slučaju reč je o teškom stadijumu
besvesnosti i mislim da je kriza identiteta nastupila onda kada su
određeni slojevi građanskih intelektualnih krugova dali podršku svemu
onome što je kasnije proizašlo kao zločin, kao genocid. To podrazumeva
i delove SANU i čuveni memorandum kojim je sve počelo. Tada je nastupio
kolaps intelektualne misli, a s druge strane, pozitivna grupacija
intelektualaca se nije konfrontirala takvom načinu mišljenja koji je
zbog te inertnosti i dan-danas na snazi.
Zašto je bitno da nezavisni intelektualci pokrenu ovu akciju?
Trenutno stanje u državi je teški poraz srpskih građanskih
intelektualnih krugova. Na njima je velika odgovornost, jer ako više
shvataš i odgovornost ti je veća. Ne može niko od njih da bude umoran i
ne bi trebalo nikome da pronalaze dlaku u jajetu, jer se na taj način
ništa neće postići. Oni moraju da budu strogi, da opominju i da
pozitivno deluju na političku grupu ljudi ma koliko ona mala. Ako hoćeš
da igraš košarku, ne kandiduj se za predsednika, već idi u košarkaški
klub, a ako hoćeš da menjaš državu i društvo koji nisu dobri, onda odeš
u političku partiju.
Možeš da budeš nesposoban ili nespreman
da uđeš u neku stranku, ali ukoliko je podržavaš, onda moraš da je
podržiš u političkom duhu, time što nećeš sprečiti pozitivno dejstvo te
grupacije, koja hrabro u teškoj manjini deluje u tom društvu. To je
osnovni aspekt ovog apela, da se probude ljudi koji spavaju ispod
jorgan-planine.
|
|
|
Kineski most - Nikola Samardžić |
|
|
|
ponedeljak, 15 juni 2009 |
|
Predsednik Tadić i
njegovi bezbrojni i sve bezbojniji koalicioni partneri u republičkoj
i beogradskoj vlasti počinju da liče na sopstvene ptice rugalice.
Milošević se, nekad davno uzdržavao da javnost ne zasipa
svakodnevnim obećanjima, lažima i bedastoćama. A naciju je
maestralno održavao na plaftormi laži, zločina i nasilja. U tom
smislu on je i danas srpskoj političkoj većini najpouzdaniji
partner. Zato su svaki naši izbori performans kitova samoubica
nasukanih na peščanim žalima po kojima bi da jure krokodile. I
zato se, kad s bolesnim strpljenjem slušam Tadićeve pretnje i
obećanja, osećam kao da sa mnom nešto nije u redu. Svaka ovdašnja
nesreća postaje opšta, u toj meri ukazuje na bolesno stanje
zajednice u celini. Zaglavljene u raskoraku između prošlosti i
budućnosti, u kojima traga isključivo za sopstvenim glupostima.
Opomena s vrha da je
korupcija u Srbiji prevazišla podnošljive razmere, da je ima svuda,
i u sopstvenim redovima, da predstoje hapšenja, itd., sve je to
uobičajeno tandrkanje, uvredljivo ne samo za ostatke zdravog razuma,
nego i za intuiciju onih koji nisu u stanju, niti žele, da se unose
u pitanja javnog domena smatrajući ih večito, sudbinski nerešivim.
Korupcija je, ionako, ovde, odlika mentaliteta, oblik svakodnevnog
života, ideal koji mnogi roditelji nastoje da i svojoj deci učine
dostupnim. Isto tako, obračun s korupcijom nije stvar ničije
odluke, hrabrosti, ili dobre volje. Korupcija je sistemsko oboljenje.
Ona je genetska greška svakog etatističkog poretka. U Srbiji su
materijalna dobra, kultura i mentalna higijena i dalje u većinskom
vlasništvu ili pod neposrednim, veoma opipljivim nadzorom države.
Konstituisane, umesto na slobodama i vadavini prava, na poretku kojim
upravljaju političke partije, tajna vojska, tajna policija i tajna
crkva. Srbija je nedovršena država, s nedefinisanim suverenitetom,
granicama i nejasnim ukupnim skorom građanstva. Spoljna politika
nesvrstanosti, vojne neutralnosti i imbecilnog kreveljenja ispunjena
je zakeranjem razvijenom i slobodnom svetu, i iskrenim težnjama za
partnerstvom sa svakim zločinačkim režimom na planeti. Koje bi
uključilo i Severnu Koreju da ona ipak nije smetnja nešto
pribranijoj Rusiji. I nije slučajno da establišment u celini
potiskuje, obezvređuje ili izvrće tri najvažnija pitanja koja se
odnose na budućnost u slobodi i demokratiji. To je potreba da se
uvaži nezavisnost Kosova. Da se Srbija opredeli u prilog
uključivanju u evro-atlantske procese, pre svega u NATO, a zatim i u
EU. I da se reformiše tok lopovske privatizacije kojom je Srbija
tajkunizirana, i da se, poput svih zločina i nepravdi iz bliže
prošlosti, od 1941. kao nulte godine, obave restitucija i postave
imovinski, pravni i politički uslovi koji bi dopustili da se društvo
kapitalizacije u celini, uključujući privatizaciju javnih i
komunalnih preduzeća. Itd.
|
|
|
Grad na vodi - Nikola Samardžić |
|
|
|
ponedeljak, 25 maj 2009 |
|
Nije se
dovoljno promenilo vreme od onoga kad nas je gradonačelnik Bogdan
Bogdanović prebacivao tramvajem u XXI vek, dok nam je Milka Planinc
u programu ekonomske stabilizacije isključivala struju, uredno po
zonama, i uzgred ukinula kafu, čokoladu i Marlboro. Takva je i onda
bila stvarnost, smrknuta i nadrndana. Ovaj grad nije slučajno
mizeran, prljav, nadzidan, podzidan, izlokan, podlokan, musav,
poseljačen. Prvi gradonačelnik komunističkog Beograda bio je
Mihailo Stolarić, „Stolar“, u funkciji Narodnooslobodilačkog
odbora grada između 1944. i 1947. Predsednik Odbora od 1947. do
1951. bio je Ninko Petrović, član Izvršnog odbora Leve
zemljoradničke stranke. Đurica Jojkić, rođen u selu Turija kod
Srbobrana, upravljao je u dva mandata, između 1951. i 1961. U
međuperiodu, od 1955. do 1957, gradonačelnik je bio Miloš Minić,
rođen u Preljini kod Čačka. Poznatiji je kao potonji ministar
spoljnih poslova, i, prethodno, javni tužilac Srbije i važna
ličnost Beogradskog procesa generalu Dragoljubu Mihailoviću koji je
15. jula 1946. osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih
i građanskih prava kao i oduzimanje celokupne imovine. Ubijen je 18.
jula u Lisičjem Potoku u Beogradu, i sahranjen bez obeležja u jarku
na mestu streljanja. Presuda se pozivala na ratne zločine i
kolaboracionizam, dok je Mihailovića komandant francuskog pokreta
otpora general Šarl de Gol odlikovao Ratnim krstom, a američki
predsednik Hari Truman posthumno ordenom Legije zasluga za spasavanje
američkih pilota oborenih iznad Jugoslavije. Peti gradonačelnik
Beograda bio je Milijan Neoričić, od 1961. do 1965, koji je bio
značajan i kao svršeni užički gimnazijalac. Branko Pešić,
predsednik Skupštine grada Beograda i važnom periodu velikih
građevinskih poduhvata i masovne imigracije, 1965-1974, završio je
gimnaziju i Višu političku školu „Đura Đaković“. Tada su se
auto-putem i petljama Mostar i Autokomanda čitava rezidencijalna
zona i delovi grada koji su do tad pripadali širem centru
getoizirali, a saobraćaj primorao da, do danas, konstantno
kolabira. Jedan od članova njegovog kabineta bio je Slobodan
Milošević. Danas predsednik Evropskog pokreta u Srbiji, Živorad
Kovačević bio je prvi čovek Beograda od 1974. do 1982. Iz tog
vremena gotovo da su zaboravljene afere Medenica, Obradović i
„Beograd-inženjering“, mada je Kovačević negirao svoju
upletenost. Evropski pokret posredno učestvuje u vlasti Borisa
Tadića i podržava njegovu politiku. Itd.
|
|
|
Kad sutra postane juče - Nikola Samardžić |
|
|
|
ponedeljak, 18 maj 2009 |
|
Srpska
vlada i predsednik ne zaslužuju šargarepu. Štap nam ionako ne
gine, ali ne i njima. Nakon 18 godina, neke vrste višestranačkog
punoletstva, Srbija je ponovo ubedljivom većinom, prošle godine,
glasala za korupciju, izolacionalizam, laž i pljačku, za politiku
nečinjenja i nesvrstanosti. I zato američki potpredsednik Džo
Bajden ne donosi Srbiji ništa. I od nje će jednako, zauzvrat,
dobiti. Pravoslavno-nacistička, antizapadna i antidemokratska pornografija u medijima pod kontrolom
vlade i njenih kontrolora se podrazumeva. Bajden će od sagovornika
verovatno čuti gomilu zvaničnih gluposti koje će Srbiju još
jednom svrstati u onaj veći, iracionalan deo sveta gde se politički
poredak zasniva na odlučnosti tradicionalnih oligarhija i suštinskoj
ljudskoj nejednakosti. Ali, Bajden je upravo preskočio Bugarsku i
usredsredio se na Srbiju koja je i dalje deo problema umesto
izvorište rešenja. Mada je i sam došao na vlast zahvaljujući
američkoj i NATO intervenciji koja je potkopala Miloševićevu vlast
dok se većina njegovih podanika solidarisala s politikom nasilja i
zločina, i učvrstio je na osnovama finansijske i političke
solidarnosti SAD i EU, predsednik Tadić će i ovoga puta morati da
se povinuje volji stvarnih vladara Srbije koja je stajala iza svakog
nastojanja da se srpsko-američki odnosi smeste u senku pitanja koja
je sama Srbija otvarala u procesu nasilne jugoslovenske
dezintegracije. Od početka prethodne godine, to su bili paljevina
američke ambasade, afera Kovačević koju su izazvali i
administrirali ministar spoljnih poslova, njegov šef kabineta i
jedan od državnih sekretara, koja je bila kriminalna u domenu svake
zvanične izjave i odluke. Pitanje novog ambasadora Srbije u
Vašingtonu je gotovo jednako skandalozno.
|
|
|
O političkoj kulturi - Nikola Samardžić |
|
|
|
subota, 09 maj 2009 |
|
Odnos
dominantne srpske političke kulture prema NATO podudaran je s njenim
vrednosnim stavovima prema istoriji i demokratiji. U istom smislu na
koji ukazuje nepostojanje, zapravo potiskivanje svake ozbiljne
debate, u institucijama i javnosti, o najvažnijim pitanjima novije
prošlosti i neposredne budućnosti. Takvu debatu su vlade Vojislava
Koštunice i Borisa Tadića isključile iz javnosti i institucija, i
gotovo da su ih kriminalizovale. U političkoj kulturi prožetoj
uverenjem o sopstvenoj izuzetnoj važnosti, i ogromnom vremenskom
trajanju, u kontinuitetu kolektivnih misli i stremljenja, ni
poslednjih 60 godina, koliko je proteklo od osnivanja NATO, nije se
uspelo obuhvatiti istraživanjima i promišljanjem koji bili u stanju
da se približe razvijenosti pogleda sa strane na nas same. Haotična,
iracionalna i destruktivna politika, koja je nakon NATO intervencije
1999. i prevrata 2000, postala sama sebi svrha i pokretačka snaga,
na obema stranama, i demokratskoj i radikalskoj, a obe su
antiliberalne, antizapadne i antikapitalističke, potiče upravo iz
potreba sve razuđenijih elita da se održi kontinuitet proteklih 60
godina totalitarnoga, kolektivističkog konsenzusa. Jedino se broj
ljudskih žrtava tog konsenzusa nakon 2000. značajno smanjio.
Kolebanja
totalitarnog konsenzusa nastupala su samo u razdobljima u kojima nije
bilo dovoljno jasno kojom će se dinamikom i putanjom postojeći
totalitarizam zameniti nekim narednim. U opštem jugoslovenskom
okviru, srpski primer nije bio usamljen. Zahvaljujući svojoj
izvršnoj snazi, srpska politika je u tom smislu preuzimala pravo
prvenstva.
Nedoumice
oko Staljina 1948, Rankovića 1966, Ćosića od 1968, liberala i
hrvatskog pitanja 1971. i 1972, ustava iz 1974, Titove smrti i
neposrednog nasleđa 1982, Osme sednice 1987, kosovskog opredeljenja
1989, Miloševića i Koštunice 2000, Koštunice i Tadića 2004, sve
su to bile ili lažne dileme, ili meandriranje koje je, zahvaljujući
blagom odstupanju od osnovne struje, ukazivalo na snagu i kompaktnost
matice.
|
|
|
Zašto više neću pisati za Danas, ako to bilo koga interesuje - Nikola Samardžić |
|
|
|
sreda, 08 april 2009 |
|
Neću ni ja
Ili, zašto više neću pisati za Danas, ako to bilo koga interesuje
NATO je šezdesetogodišnjicu postojanja
obeležio prijemom Hrvatske i Albanije. Očijukajući s diktatorskim,
katkad i zločinačkim režimima, Srbija je proglasila vojnu neutralnost i
najavila da će preuzeti neku vrstu liderstva u pokretu nesvrstanih.
Verbalno nasilje, koje je počelo da zauzima mesto i na stranicama
Danas-a, obesmišljava svaki pokušaj, a takvi pokušaji ne postoje, da se
pristupanje Srbije NATO-u obrazloži potrebom institucionalizacije
političke, vojne i vrednosne integracije sa SAD i EU. Ako je namera
predsednika Tadića, koji ima najveću stvarnu moć nad medijima i
mnenjem, bio nastavak puta ne u nesvrstane nego u Varšavski pakt, jer
je to u osnovi isto, koji je pokrenula prethodna administracija nastala
na političkom nasleđu atentata na premijera Đinđića, u tome je u
potpunosti uspeo. Pošto je demolirala ulicu Kneza Miloša, zvanična
srpska ideologija udobno se smestila u Palmotićevoj.
|
|
|
Ekonomija kao simptom, politika kao dijagnoza - Nikola Samardžić |
|
|
|
utorak, 31 mart 2009 |
|
Na osnovu zajedničkog istraživanja The Wall
Street Journal and The Heritage Foundation iz Vašintona, Srbija zauzima
izuzetno nisko, 109. mesto, od 179 rangiranih zemalja sveta, i 37. od
43 evropske zemlje, u domenu ekonomskih sloboda. Povoljnije stanje
ustanovljeno je Bocvani, Albaniji, Mongoliji, Namibiji, Kazahstanu,
Burkini Faso, Svazilendu, Keniji, Tanzaniji, Gani, Kambodži i Zambiji.
U tom smislu Srbija se više ne može hvaliti ni kako je ponovo zauzela
lidersko mesto u pokretu nesvrstanih. I u tom okruženju je samo
osrednja.
Da bi se pokrenuo biznis u Srbiji je
potrebno potrošiti oko 23 dana, u poređenju sa svetskim prosekom od 38,
a za licencu za poslovanje savladati oko 18 procedura i 225 dana, s
visokim troškovima. Izuzetno je visoka potrošnja državne
administracije, gotovo polovina BDP. Visoka je inflacija, vlada
kontroliše cene važnih roba i usluga, i brižljivo čuva monopole u
telekomunikacijama i energetskom sektoru. U izveštaju se sudski sistem
ocenjuje kao koruptivan i neefikasan, sudije kao nedovoljno obučene i
slabo plaćene.
Na nedavno objavljenoj listi američkog
nedlejnika Forbs Srbija je zauzela 82. mesto na listi od 127 zemalja
koje su rangirane prema uslovima za poslovanje. Danska je, drugi put
uzastopno, proglašena najboljom državom za biznis, drugo mesto dobile
su SAD, treće Kanada. Prema ovoj listi Makedonija je na 51, Crna Gora
na 74, Albanija na 77, Hrvatska na 50, a Slovenija na 36. mestu. Među
prvih deset najprivlačnijih zemalja za biznis su i Britanija, Švedska,
Hong Kong, Australija, Novi Zeland i Norveška.
|
|
|
U vremenu zmije - Nikola Samardžić |
|
|
|
utorak, 24 mart 2009 |
|
Na dan kolektivne
neodgorovnosti, samosažaljenja i patetike, bilo bi nepravedno
proizvoditi dodatnu, takođe kolateralnu štetu, ukazivanjem na
osećanja koja su samo lična. Više je od hiljadu žrtava NATO
akcije kojom je zaustavljena poslednja agresija režima koji je
otvarao frontove okrutnih obračuna i u sopstvenom jezgru. Divljanje
srpske politike započelo je hapšenjem Azema Vlasija pre dvadeset
godina, pre deset godina NATO je, nakon neuspešnih pregovora,
odlučio da okonča prethodnu deceniju ubistava, etničkog čišćenja,
pljački, koncentracionih logora, opsada Sarajeva, Dubrovnika i
Vukovara, epohu Srebrenice, piramidalnih zverstava i obmana. Diktator
i njegov režim ubzo potom su pali, pošto se u NATO intervenciji
strovalila i arhitektura zločinačkog poduhvata. Ali je on nestao
više zbog neuspeha zločinačkog poduhvata nego na osnovama uverenja
da je njegova putanja bila protivna ljudskosti i strujanju
civilizacije. Zato se ponekad danas učini da je zlo, koje je
traljavo zatrto, životnije nego ikad. Kao na ovaj dan, jedan od
suvišnih u političkom kalendaru Srbije, kad zmije izmile, ali ne da
presvlače košuljice, nego da ujedaju.
|
|
|
Etika reformi - Nikola Samardžić |
|
|
|
utorak, 17 mart 2009 |
|
Srbija je sputana i davi se, iščekujući
cunami koji će je poklopiti i odvući na dno, ili, u najboljem
slučaju, nasukati na neku od pustara propalog Trećeg sveta. Novi
aranžman sa MMF-om biće samo pojas za spasavanje. Srbija mora
naučiti da pliva. Da zaključi politički koncezus oko nastavka
reformi koji bi korenito transformisale sistemsku, poslovnu i
vlasničku strukturu. Ogromna javna potrošnja, tajkuni, njihovi
tržišni i politički monopoli, i dugovanja prema državi i
nezaštićenim privatnim partnerima, javna preduzeća, nekvalitetne
privatizacije, glomazna administracija, bezbroj ministarstava i
sekretarijata, sve su to budžetske provalije koje prete da će
progutati ekonomiju i politiku u celini. I gotovo bez obzira na
upravni i saobraćajni kolaps koja je u koalicionom dogovoru postala
plen udruženih oligarha i razularenih lidera, beogradska stvarnost
je idila u poređenju sa Srbijom koja tone u čemer i beznađe.
Za reforme su potrebni i dobra volja, optimizam
i energija. Za reforme je potreban Zoran Đinđić. On je tako
daleko, ne samo zbog tolikih, već, godina, koje nas dele od njegovog
nestanka, nego i u opštoj nemoći da mu se u godini posveti više od
samo jednoga dana, u nemoći da se njegove poruke prevedu u sleng
savremenih političkih potreba. Zbog zabrinjavajućih težnji da se
njegovo nasleđe, na jednoj strani, dodatno umrlja, relativizuje i
ospori, a na drugoj da se etika odgovornosti zameni estetikom,
zaludnim šetnjama, nemuštim govorima, razglabanjima po medijskim
pričaonicama, glupiranjem po Velikom bratu. Poštovati premijera
Đinđića značilo bi plakati u sebi i nuditi osnovanu nadu svima
ostalim.
|
|
|
Nova stvarnost Srbije i Rusije - Nikola Samardžić |
|
|
|
utorak, 10 mart 2009 |
|
Spoljna politika
Srbije zasad odgovara isključivo nastojanjima autoritarnih struktura
u vlasti i institucijama da se diplomatskim aferama i skandalima
zaustave ili odlože procesi uspostavljanja dobrosusedskih odnosa,
institucionalizacije regionalne saradnje i evropske integracije. Deo
javnosti je ipak od nedavno počeo da zrelo i pravovremeno reaguje na
nastojanja da se društvo i politiku izoluju, kriminalizuju (odluke
VSS) i desekularizuju. Samim tim je otvoren prostor koji dopušta
predsedniku Tadiću da smeni ministra spoljnih poslova i počne da
ispunjava predizborna obećanja. Ako ništa drugo, status Kosova će
se, za Srbiju u povoljnom smislu, redefinisati kad Brisel postane
zajednička prestonica Beograda i Prištine, ma kako to zvučalo
opšte i banalno.
Svetska ekonomska
kriza isprva je pokrenula rasprave o kraju „kraja istorije“, o
propasti koncepta slobodnog tržišta, i političkoj i moralnoj
devalvaciji liberalne demokratije. U danima između 9. i 12. marta,
dok iščekujem orgijanje kojim će se proslavljati desetogodišnjica
bombardovanja, imam osećaj da se svaki mart, u Srbiji, spušta kao
zavesa zla nad tamnim vilajetom i da bi ovaj mesec trebalo nekako
politički zabraniti.
|
|
|
Dno ispod dna - Nikola Samardžić |
|
|
|
utorak, 03 mart 2009 |
|
Oportunistička politička kultura ne postavlja
pitanja. Medijski poligrafi su poligoni na kojima se poltronstvo
prilagođava monopolima, privilegijama i korupciji. Umesto iz potrebe
za odgovorima, afere nastaju iz obračuna u koalicijama, uvezanim
najprizemnijim interesima.
Predsednik Tadić se i dalje oglušuje o
potrebu da smeni ministra spoljnih poslova. I da iznova pokrene
tranziciju. I Kosovo i Evropa dalje su nego prethodne godine.
Ministar nije smenjen kad je proterao ambasadore susednih zemalja,
malih i prijateljskih. Ni kad je držao kastrovske pridike evropskim
zvaničnicima. Vređao i ovdašnje ostatke političkog razuma. Ni u
tekućoj aferi MK, u kojoj su javno iznete pretpostavke da je
najmanje posredno odgovoran. Uprkos garancijama američkom sudu,
srpska država je falsifikovala putnu ispravu, i optuženog ilegalno
vratila u zemlju. Skandal je metastazirao umesto da se predmet vrati
u prethodno stanje. Ministar vrši pritisak na pravosuđe, i pitanje
skreće na stranputicu pozivanjem na ustav. Povratak na američki sud
je pravna obaveza restitucije, a ne izručenja.
Biljana Kovačević-Vučo (JUKOM) smatra da
postoji objektivna odgovornost ministarstva i ministra. I da nije
postojala komunikacija između konzula i Ministarstva, „Vuk Jeremić
trebalo bi bar da ponudi ostavku, a umesto da odgovara, on preti
javnosti što se upliće u slučaj“. Na istom tragu je ministar
Šutanovac, koji je na optužbe da je odao pravno, politički i
moralno spornu vladinu odluku, odgovorio da je osnovno piranje
odgovornost „onih koji su mu dozvolili da u naše ime dobije pasoš
i napusti SAD, da bismo mi kasnije bili u situaciji da budemo
sankcionisani od zemlje iz koje je pobegao zahvaljujući našem
diplomatskom predstavniku“. Jadna, bledunjava pitanja, koja je
dobijao svih ovih dana, nisu dopustila ministru da objasni da li je
tačno da su „Mirko Stefanović (generalni sekretar Ministarstva
spoljnih poslova) i njegov sin Borko Stefanović (nekadašnji zamenik
srpskog ambasadora u Vašingtonu Ivana Vujačića; danas šef
kabineta Vuka Jeremića) dugogodišnji prijatelji Petra Kovačevića,
oca Miladina Kovačevića“, i da li su „Igor Milošević i Borko
Stefanović kumovi“ (E-novine).
|
|
|
Mesec u Sibiru - Nikola Samardžić |
|
|
|
utorak, 24 februar 2009 |
|
Opstrukcija
evropeizacije suzila je prostor sloboda i prava. Ministar spoljnih
poslova je samo u nekoliko dana Srbiju dodatno približio Moskvi,
udaljio je od Brisela i Vašingtona, i resetovao aferu Kovačević.
Ugovaranje bezviznog režima s Moskvom je cinizam u perspektivi
unapred izgubljene tekuće godine u kojoj je Srbija trebalo da
podnese verodostojnu kandidaturu za EU i oslobodi se šengenske
izolacije.
Od svega
dvadesetak zemalja s kojima Srbija nema vizni režim, u Rusiji će
moći da se bez vize boravi do mesec dana. Ne putujem u zemlje u
kojima su ljudi nejednaki, pretežno siromašni, nesrećni, lišeni
osnovnih prava i perspektive u demokratiji i kulturi napretka,
razvoja i trpeljivosti. I na ovim stranicama su pojedini autori
veličali Putinov i Kastrov režim, ne pominjući politička ubistva,
progone, emigraciju i tajne račune u zapadnim bankama.
|
|
|