|
Ovo je, bre, moja Srbija! - Ivan Torov |
|
|
|
petak, 18 septembar 2009 |
|
Šta povezuje tek usvojene izmene Zakona o javnom
informisanju, trijumfalističku nacionalističku terevenku prilikom
otvaranja škole „Srbija“ u samom (epi)centru ratne i
ratno-zločinačke politike u BiH 90-tih i najsvežiju
političko-kalkulantsku klackalicu oko statusa Vojvodine?
Ponajpre, skandaloznost u „izvođenju radova“,
potom i neverovatna količina agresivnosti, arogancije, pa i čistog
bezobrazluka, kojim vlast u Srbiji nastoji da istera svoje, utera
„red i disciplinu“ u „svim srpskim zemljama.“ Možda će deo
javnosti - koji još gaji nade da je u Srbiji moguće uspostaviti
evropski sistem vrednosti, koji neće počivati na logici
zakamufliranog političkog i državnog nasilja ( i „batine koja je,
ipak, iz raja izašla“), što će reći, neće imati etiketu
privida i dekora - progutati ovu fazu jedne izrazito šizofrene, a,
opet, brižljivo osmišljene strategije unutrašnje i spoljne
politike.
Drugom, još manjem delu javnog (ne)raspoloženja, međutim,
savršeno je jasno da se u Srbiji, zapravo, ništa neobično
poslednjih dana i meseci nije desilo, osim što se gotovo fanatično
ponavljaju ciklusi iz starih vremena. Nastavlja se „istorijska
tradicija“ gotovo besprizorne vladavine političkog obrasca koji
razmišlja samo o tome kojeg konja uzjahati da bi se postojeća
količina vlasti očuvala. Uporedo s tim, stvoriti mehanizam (pod
plaštom države i evropskih vrednosti) koji bi joj garantovao
dugovečnost.
|
|
|
Ko, zapravo, ruši vladu? - Ivan Torov |
|
|
|
etvrtak, 03 septembar 2009 |
|
Fanatičnim,
krajnje arogantnim, agresivnim i ignorantskim isterivanjem „sopstvene
političke volje“, sa izrazitim elementima gotovo paranoičnog
straha od „pada vlade“ i „zavere desnih snaga destrukcije i
opstrukcije“, vlast je uspela da progura izmene i dopune Zakona o
javnom informisanju, kršeći i najelementarnija pravila
parlamentarne procedure i demokratije.
Količina partijskih nagodbi,
kalkulacija pa i čistih stranačko-poslaničkih marifetluka bila je
naprosto previše frapantna da bi se tek tako prešlo preko
katastrofalne činjenice da je Srbija, voljom „proevropskih“
političkih snaga, pre svega, umesto poboljšanog demokratskog Zakona
o medijima, dobila još jedan, ovog puta, medijski krivični zakonik.
Samo dan nakon što je parlamentarna većina, ne hajući nimalo ni ko
će joj biti partner u ovoj, najblaže rečeno, sumnjivoj političkoj
igri, još manje kakve će štete udar na medije proizvesti, oglasio
se Trgovinski sud u Beogradu porukom da je apsolutno spreman da Zakon
dosledno i konsekventno sprovede.
To je, da podsetimo, onaj isti –
nekad se zvao Privredni sud Beograda - koji je krajem 1994. godine,
postupajući po direktivi Kontićeve Savezne vlade (zapravo,
Miloševićeve ekipe za medijske progone), ukinuo tadašnju nepoćudnu
Borbu, isterao na ulicu čitavu redakciju, pustio u opticaj tzv.
Brčinku, po funkcioneru SPS, koji – kakve li doslednosti – po
principima tadićevsko-dačićevskog „istorijskog pomirenja“
karijeru danas nastavlja u Ministarstvu obrazovanja. Egzekutor svega
bio je još jedan provereni kadar „svih ideologija“, do pre
nekoliko godina miljenik „proevropskih demokratskih vlada“,
sudija Goran Kljajević. To je, zapravo, bila generalna proba za
neviđenu hajku na medije koja će uslediti usvajanjem tzv.
Šešeljevog zakona o javnom informisanju 1998. godine.
|
|
|
Prepariranje medija - Ivan Torov |
|
|
|
utorak, 11 avgust 2009 |
|
Zanimljiva situacija: najpre je država,
odnosno politička oligarhija na vlasti, svojim (ne)činjenjem stvorila
(ili mu je odlučujuće kumovala) frapantan haos na medijskom prostoru, a
kad je taj „nered“ došao po svoje i počeo da naplaćuje dugove od svojih
tvoraca, spustila je rampu. Porukom „što je bilo bilo je, ne može više
tako“, najavila je uspostavljanje strogog medijskog „reda, rada i
discipline“, što je izvršilac (zadatog) posla, isfrustrirani ministar
kulture Nebojša Bradić već nazvao „vrhunskim demokratskim obrascem“ u
ovdašnjoj interpretaciji evropskih vrednosti. Tako se u vremenskom
razmaku od nešto više od jedne decenije, od famoznog „Šešeljevog“ ili
„Vučićevog“ Zakona o informisanju, kome je bilo namenjeno da po kratkom
postupku, prekim prekršajnim sudovima, golom (državnom) represijom
eliminiše svaki medijski (i politički) oblik prkosa i otpora, dospelo
do samog praga tzv. Dinkićevog zakona. Njegova suština je da toj istoj
represiji namakne demokratsko odelo, a sam medijski korpus pretvori u
monetu za međusobne političke i vlastodržačke konfrontacije i
nadgornjavanje. Činjenica da su se okolnosti od 1998. do 2009.godione
izmenile, ipak, ne otklanja utisak da je i danas na delu istovetni cilj
– pod plaštom navodnog obračuna sa najezdom tabloidnog primitivizma,
očistiti medijski prostor od nepodobnih i tako „prepariranog“ podvesti
ga pod apsolutnu kontrolu države i politike. Ako je i koliko je tako
nešto moguće danas izvesti bez većih lomova i protesta.
|
|
|
Nauka kao model građanskog društva - Zoran Stokić |
|
|
|
utorak, 28 juli 2009 |
|
Velika trka je
krenula. U narednih šest meseci, kako su zamislili tvorci novog
zakona, džungla od nekih 600 (ne)postojećih političkih partija,
stranaka i pokreta trebalo bi da se pretvori u šumarak, tačnije u
lepo uređeni dvored koji će putnike namernike voditi ka srećnijoj
i prosperitetnijoj političkoj Srbiji. Za tako nešto će biti
potrebno sakupiti 10.000 potpisa „punoletnih i poslovno sposobnih“
građana, čiji će nepogrešiv osećaj za odabir „one prave“
biti presudan. Kroz sito i rešeto zakonskog „pročišćavanja“
političke pozornice Srbije, dakle, proćiće sve političke
organizacije, čak i one koje zauzimaju mesto u registru, a datiraju
još iz završne faze života bivše SFRJ.
I gle čuda,
najpromućurniji u osmišljavaju ove zakonske naredbe, bili su i
najbrži. Samo dan-dva nakon što je krenula velika metla,
Demokratska stranka je slavodobitno saopštila da je završila posao,
prikupila dvadesetak hiljada potpisa i tako jasno stavila do znanja
kakvu je sebi ulogu u budućem političkom ustrojstvu Srbije
namenila. U svom prepoznatljivom maniru, pokreće i realizuje,
uglavnom, strateške, reklo bi se, istorijske misije ( I Kosovo i
Evropa, uprkos svemu, nacionalno pomirenje partizana i četnika, i
kapitalizam i socijalizam, i EU i Rusija i nesvrstani), koje bi
trebalo da je ovekoveče kao bogomdanog nacionalnog prosvetitelja i
sveukupnog reformatora.
Neki eksperti su,
valjda po inerciji, a možda i po običaju da je sve što potiče od
vrhovne vlasti, iliti novog gospodara, samo po sebi dobro i korisno,
požurili sa komplimentima i procenama da će drastična revizija
registra političkih stranaka očistiti Srbiju od političkog treša
poput partija joga-letača i običnih pijanaca, ukloniti sve što je
estradno, samoreklamersko i podrugljivo, upristojiti političke
prilike, uspostaviti kakav takav red. Niko pametan, naravno, neće
osporiti da Srbija ima previše partija, da mnoge od njih služe za
jednokratnu upotrebu (ali ostaju na spisku), da to mnoštvo najčešće
srpsku politiku u vreme izbora pretvara u masovni politički i
medijski cirkus za uveseljavanje naroda. Što, ipak, za dve decenije
od (formalnog) uvođenja parlamentarne demokratije, čak ni posle
5.oktobra, nije bilo nijednog pokušaja da se uspostave nekakva
pravila političke igre, razlog valja potražiti upravo u tome što
je režim, preko svojih institucija, naročito državne bezbednosti,
formirao i finansirao tzv. satelitske partije kojima je, s jedne
strane, stvarao neviđenu konfuziju, a, s druge, lakše i nesmetano
manipulisao i svoje političke rivale ismejavao i kompromitovao.
|
|
|
Kreativno licemerje - Ivan Torov |
|
|
|
utorak, 14 juli 2009 |
|
Još poodavno se zna
da kosovkim Srbima nije lako sa tamošnjim Albancima, ali i da im je
često još teže sa „svojima“ u Beogradu. Koliko zbog njihove
nesposobnosti da unutar svog preostalog nacionalnog korpusa nađu
formulu koja bi im život učinila podnošljivijim, toliko zbog
nemoći da se, makar simbolično i na kraće staze, odupru hroničnom
maniru nacionalne centrale da ih (mal)tretira kao taoce s kojima se
može neograničeno manipulisati prema potrebi. Da nije ozbiljno, da
svaki „osmišljeni i dušebrižnički“ potez srpske vlasti ne
povlači za sobom i ne baš zanemarljive rizike i posledice, koje se
isključivo prevaljuju preko leđa srpske zajednice na Kosovu, sve
što se poslednjih dana, nedelja i meseci dešavalo u njihovoj
uzajamnoj “komunikaciji“ mnogo liči na latinoameričke sapunice.
U njima, doduše, pravednici uvek, na kraju, bivaju nagrađeni i
podmireni za sve muke i peripetije (od boga ili nekog drugog, takođe,
moćnog), u srpskom (kosovskom) serijalu, međutim, svaki kraj je, u
stvari, početak nove runde u (zlo)upotrebi sudbine običnih ljudi na
terenu u partijske, liderske i vlastodržačke svrhe, daljih
konfuzija, kolebljivosti, besplodnih taktika stani-kreni, pa i
neskrivenog političkog licemerja.
|
|
|
Paktiranje sa đavolom - Ivan Torov |
|
|
|
etvrtak, 11 juni 2009 |
|
Svaka,
a naročito samouverenost bez pokrića, kadtad se skupo plati. Koliko
je toga svesna Demokratska stranka, kao vladajuća i, manje-više,
neprikosnovena na srpskoj političkoj sceni, pokazaće vreme. Ipak,
koliko juče su se njeni vodeći lideri i funkcioneri (samouvereno)
udarali u prsa podatkom da im je rejting od nekih 40-tak procenata
ubedljiv i nesalomljiv, a već ovih dana drma ih šokantno saznanje
da baš i nije tako. Doživeli su poraz, ili »slavno« drugo mesto
iza naprednjaka na lokalnim izborima u Zemunu i skoro tradicionalnom
uporištu demokrata, na Voždovcu. Pobeda u marginalnom Kosjeriću
teško da će im ublažiti utisak da im je popularnost u silaznoj
putanji, ali će, valjda, imati nekog dejstva da ove »usputne
izborne epizode« shvate kao simptom s kojim se moraju ozbiljno
suočiti.
Neozbiljna,
pomalo komična postizborna igrarija sa poništavanjem glasanja na
tri voždovačka biračka mesta možda će DS-u i Borisu Tadiću
donetu utešnu nagradu kako su i u ovoj važnoj beogradskoj urbanoj
opštini makar za jedan odbornički mandat bolji od konkurenta (a ni
to nije sigurno), ali im problem koji imaju sa samima sobom neće
rešiti. Uspavaće ih dodatno, uveriti da lokalni izbori nisu pravo
merilo, da je jedna priča na lokalu, druga na nivou države, da je
očajno slab odziv birača logična posledica tranzicionih muka i
socijalnih peripetija, a ne i reakcija na njihovo nadobudno
ponašanje, da su, zapravo, na pravom putu samo što to birači, zbog
svoje rezignirajuće lenjosti, nisu prepoznali. Neće demokrate
pokolebati ni oštre kritike iz biračkog tela da su kao partija
socijaldemokratske orijentacije tu levičarsku, socijalnu komponentu
podredili nacionalnoj, »državotvornoj«, forsirajući već otrcanu
floskulu kako je interes države i nacije iznad svakog pojedinačnog.
Postali su menadžerska mašina za proizvodnju tranzicionih
profitera, u kojoj leva fraza, u stvari, postaje uobičajeni manir
»leva ruka-desni džep«, dakle, maltene vrednosni, čak ideološki
princip. Nije malo onih koji će reći da je Demokratska stranka,
posle Zorana Đinđića, izgubila dušu, ali je dobila
neprikosnovenog vođu, neprobojni unutrašnji »demokratski
centralizam«, gotovo apsolutnu vlast i, na kraju, spoznaju da
količina (nekontrolisanog) vladanja, ako se s njom postupa loše,
nedomaćinski i neprilično, neminovno vodi u propast.
|
|
|
Tranzicioni skakavci - Ivan Torov |
|
|
|
subota, 30 maj 2009 |
|
Odvažna
ekipa Insajdera Brankice Stanković, posle serijala o službenim
(zlo)upotrebama, odnosno razgranatoj mreži sistemske korupcije sa
jakim elementima državno-tajkunskog organizovanog kriminala,
narodski rečeno, čiste pljačke državnog vlasništva, uz sve
neprijatnosti, pritiske i pretnje, kojima je bila izložena, doživela
je pravnu i moralnu i profesionalnu satisfakciju. Pre svega time što
je svojim prepoznatljivim i strpljivim istraživačkim nervom
privukla i deo onog televizijskog gledateljstva koji joj nije bio
sklon, smatrajući i nju i Peščanik i B92 (doskora) »najobičnijim
antisrpskim soroševskim medijskim ispostavama«. Kojima se, jel`te,
ne može niti sme verovati. Pa sada se sada i oni, koji su godinama
unazad bili lak plen fatalne privlačnosti (polu)državne, tajkunske
i tabloidne propagandne mašinerije (poznatije kao ispiranje
mozgova), pomalo zbunjeno, a više pod naletom opšte krize morala,
pitaju – šta se to, zapravo, dešava u Srbiji. Proces »normalnih
i razumljivih tranzicionih lutanja i nesnalaženja«, u šta nas
svakodnevno uveravaju (obmanjuju) alavi političari, ili najezda
»tranzicionih« pljačkaša-skakavaca, koji su, uz blagoslov
političke oligarhije i uz obilatu asistenciju njima prilagođenih
zakona, propisa i institucija, blagovremeno shvatili da je
»preostala« državna imovina Alajbegova slama od koje svako ko još
ima moći i drskosti uzima koliko mu je potrebno?
|
|
|
Oštrenje trulih zuba - Ivan Torov |
|
|
|
subota, 16 maj 2009 |
|
Očekivalo
se da će kurtoaznost prekriti razočarenje. Ispalo je, ipak, da je
nezadovoljstvo (ne)učinjenim bilo jače od uobičajene uglađene
diplomatske komunikacije, pa su osmesi više imali ukus kiselosti
nego zadovoljstva epilogom razgovora.
Takav bi
otprilike bio »spoljni« utisak nakon poslednjeg boravka glavnog
haškog tužioca Serža Bramerca u Beogradu, a zapravo bi se sve
moglo svesti na jedan jedini zaključak: ista meta – još veće
odstojanje. Drugim rečima, Bramerc je pokupio sve informacije za
junski izveštaj Savetu bezbednosti UN, prekoreo domaćine zbog
komentarisanja presuda haškog suda ostavivši ih u čvrstom uverenju
da su i ovog puta u pravu (ma šta se u Hagu i Briselu o tome
mislilo), da će im Bramerc udeliti još jednu prelaznu ocenu, ali i
u stanju rezigniranosti što ni sredinom juna u Njujorku neće stići
do one magićne formule o »punoj saradnji«. Pošto Srbija misli da
je (što se nje tiče) učinila sve da zadovolji nezasite apetite
haških tužilaca i sudija, da je bila »kooperativna preko mere
posle koje se ruši državni i nacionalni ponos«, sasvim je prirodno
što su se beogradski političari opredelili da po svom starom
običaju, još iz vremena najžustrije Koštuničine antihaške
kampanje, naoštre i pokažu – trule zube. Odnosno, očitaju
Bramercu odgovarajuću bukvicu i tako još malo (više) zabibere
ionako već po ko zna koji put zahuktalo antievropsko raspoloženje u
javnosti.
|
|
|
Tamni oblaci nad belim Šengenom - Ivan Torov |
|
|
|
utorak, 24 mart 2009 |
|
Građani
i građanke Srbije opet su na mukama šta da izaberu: optimizam ili
pesimizam. Njhovi političari, međutim, tu dilemu nemaju. Oni su
nepopravljivi optimisti, koji od tog manira ne odustaju čak ni kada
njihove konfuzne, kontradiktorne, najčešće zbunjujuće izjave
stvaraju veliki metež u javnosti.
Odmah da
bude jasno: nije reč o krizi, odnosno o recesiji koja je, uprkos
doskorašnjem optimizmu iz državnog vrha da će nas zaobići, već
tu, niti o traganju za modelom kojim će zatečena država popuniti
rupu u budžetu od »tričavih« stotinak milijardi dinara. Narodu je
još iz Miloševićevih vremena jasno da će mu račun raskalašne
države kad tad stići. Ostaje još samo da se utvrdi ima li ovde
siromašnih kojima valja udeliti koju veknu (besplatnog) hleba ili će
svi biti proglašeni bogatašima koji će »solidarnim porezom«
spašavati državu od bankrota. Radi se, u stvari, o jednom drugom
optimizmu kojim se »naši« političari svakodnevno i neobuzdano
frljaju kao s padežima. A koji, po njima, samo što nije postao nova
stvarnost koja će prekriti silne sekiracije i stresove od trenutka
kada je »sveznajuća« vlast »iz dobro obaveštenih krugova«
saznala da vaskoliki svet drma globalna ekonomska kriza, i da nema
šansi da »originalna« i »vodootporna« Srbija bude pošteđena.
|
|
|
Demonstracija (ne)moći - Ivan Torov |
|
|
|
ponedeljak, 16 mart 2009 |
|
Po svemu sudeći,
vlada je uspela da ugasi ili bar lokalizuje požar koji je sama
podmetnula. Uz »kozmetičke« prepravke, koje, zapravo, idu za tim
da umilostive crkvenu hijerariju, a da suština ostane nepromenjena,
vratila je antidiskriminacioni zakon u skupštinsku proceduru sa
varljivom nadom da i ovaj, poslednji u nizu njenih autogolova
(kako reče Rasim Ljajić, predlagač zakona), neće uzdrmati
unutarkoaliocione odnose. Ubeđivala je samu sebe da je ispravno
postupila što je, grubo narušivši pravila parlamentarizma, »dala
još jednu priliku« crkvenim zajednicama da pokažu na delu ko je ko
na srpskoj političkoj i društvenoj sceni, ispalo je da je
prokockala i ono malo preostalog sopstvenog kredibiliteta kreatora
evropskih vrednosti (na srpski način), a pritom je navukla bes
»razočaranih« predstavnika »tradicionalnih« verskih zajednica.
Preciznije, nekih srpskih vladika.
Kolikogod izgledalo
da je predsednik vlade Cvetković (ili, zna se ko, iznad njega) našao
recept kako da se njegov kabinet izvuče iz vruće kaše koju je sam
zakuvao i to sa što manje modrica, štete zbog ovog poteza su
vidljive i golim okom. Dajući za pravo crkvenim velikodostojnicima
da nekažnjeno, u vladinoj »avliji« propovedaju »hrišćanske
vrednosti« kako njihovi kanoni nalažu, država je jasno stavila do
znanja da, ipak, nisu »svi jednaki pred zakonom«, a crkvama je
omogućeno da ostanu pri tome da ni »svi ljudi nisu jednaki pred
bogom«. To praktično znači da sve institucije koje su zaštićene
imunitetom – a takve su vlada, parlament, pravosuđe i sveštenstvo
– mogu zakon tumačiti i sprovoditi kako im kad odgovara, pa otud i
pitanje zašto se uopšte donosi propis, koji treba da spreči svaki,
ama baš svaki oblik diskrinacije, ako će za njegovo (ne)poštovanje
biti sankcionisani samo oni kojima je imunitet nedostupna
privilegija. Možda će se time ispuniti forma za dobijanje »belog
Šengena« i umiriti Savet Evrope, ali se suštinski problem
diskriminacije ljudi po raznim osnovama kod kuće neće rešiti.
Neće, na primer, sprečiti poslanika Velimira Ilića da za
skupštinskom govornicom nekažnjeno plasira rasističku mržnju,
primitivizam koalicionog partnera, jagodinskog gazde i »pouzdanog
Evropejca« Dragana Markovića Palme, niti će pokolebati ekstremne
krugove u SPC da preko svojih »tribina« i »ispostava«, odnosno
institucionalnih oblika uticaja (Obraz, Dveri i njima sličnih) i
medija, »pročišćavaju« Srbiju od »Cigana, Jevreja, ustaša,
balija, pedera...«
|
|
|