|
Najezda varvara - Ivan Torov |
|
|
|
subota, 15 novembar 2008 |
Izgleda da se mlađani ministar inostranih poslova Vuk Jeremić valjano
oporavio od »rana« zadobijenih »komšijskim nožem u leđa«. Odnedavno se
ponovo aktivirao, odmoran i svež, oplemenjen novim samopouzdanjem i
poletom. Čini se da je predah između »gigantske pobede« u Generalnoj
skupštini UN »kada smo Amerima skresali krila« i najnovijeg
»istorijskog sporazuma« sa Ban Ki Munom o rekonfiguraciji UNMIK-a na
Kosovu po željama Beograda, iskoristio da malo koriguje svoje
pacifističke manire, shvativši valjda da je u jeku globalne finansijske
krize, kada svet drhti pred nadolazećom recesijom, pravi trenutak da
Srbija pokaže ko je, šta je i gde joj je mesto.
Početnu prefinjenu retoriku oksfordskog pitomca zamenio je
profitabilnijim balkanskim, skoro kočijaškim vokabularom, pošto je
(konačno) spoznao da je formula koju je Slobodan Milošević tolike
godine primenjivao još uvek upotrebljiva. U stilu »ako oni mogu da
prete nama mirotvorcima, da nas stalno nešto uslovljavaju i ucenjuju,
daj da im pokažemo da smo u pokazivanju zuba bolji i veštiji od svakog
ko posumnja u kooperativnost srpske nacionalne politike.« Pogotovo, ako
taj neko dozvoli sebi luksuz da joj makar simbolički prkosi.
|
|
|
Koštunica uzjahao ragu - Ivan Torov |
|
|
|
petak, 07 novembar 2008 |
|
Posle izbornog kraha i kraće pauze, koja mu je bila preko
potrebna da u miru i spokoju Belanovice shvati da više nije premijer i da će ga
saborne narodne mase vrlo brzo izbaciti iz »istorijskog« pamćenja kao da ga
nikad nije ni bilo, Vojislav Koštunica je opet na sceni. Po svom starom
(premijerskom) običaju, liferuje svakodnevna saopštenja sa svojim »autentičnim
potpisom«, gostuje po televizijama koje su koliko juče bile »nedostojne«
njegove veličine i ugleda, poslanici DSS su takoreći razapeli logorske šatore oko skupštinske
govornice, ugrožavajući čak i neprikosnovene radikale, nema dana a da »nova
nada« DSS-ovskog modela ekonomije, veliki patriota, biznismen i ruski lobista
Nenad Popović ne okrpi sadašnju vladu. Sve nekako izgleda kao da se »veliki
medved« prerano probudio iz tek započetog zimskog sna (možda je koma bolji
izraz), a da niko od protagonista doskorašnje poražavajuće vlade ne zna (ili
neće) da racionalno objasni kako je moguće da jedna skoro fatalna ideološka
matrica pokušava da se izvuče iz (post)izbornog nokdauna na istoj formuli kojom
je – uprkos svim marifetlucima da po treći put bude alfa i omega srpske državne
i nacionalne politike – doživela fijasko.
|
|
|
Petica za obmanu - Ivan Torov |
|
|
|
petak, 31 oktobar 2008 |
|
Stara
i na iskustvima boljih društava od ovdašnjeg potvrđena istina da
vlast koja ima realnu viziju, pritom i kompetentnost da blagovremeno
predviđa šta nam se može desiti i šta nam je činiti, stiče i u
najtežim okolnostima, kao što je, recimo, sadašnja globalna
finansijska kriza, pristojnu priliku da preživi. I da učini nešto
dobro i narodu i društvu kojima vlada.
Da
li je tako u Srbiji? Ako bismo se povodili za učestalim i, katkad,
neobuzdanim optimističkim izletima srpskih političara, čini se da
oni samo do pre neki dan nisu imali nikakav problem sa izazovima i
pretnjama svetske krize. Baš suprotno, mnogi ministri naprosto su se
utrkivali ko će arogantnije da uveri narod kako je srpski ekonomski,
bankarski i socijalni prostor autohton, dakle, originalan, tako da
jednostavno nema šansi da nam galopirajući »kapitalizam koji
se raspada« nanese bilo kakvu štetu. Još kad zabrinutom i
zbunjenom građanstvu jedan od potpredsednika vlade uteruje optimizam
u kosti ničim izazvanom izjavom da bi Srbija, u stvari, mogla imati
kolateralne koristi od finansijske krize najrazvijenih zemalja, teško
je ne prisetiti se one čuvene Miloševićeve »misli« iz
90-tih da nam sankcije međunarodne zajednice ne mogu ama baš ništa.
Šta više, može Srbija i bez sveta, i onako od njega stižu sve
same nevolje, pretnje, ucene...
Uglađeni
premijer Cvetković je za prvih stotinu dana (ne)rada svog kabineta
sam sebi dodelio čistu peticu, a njegovi ministri bi pripisali sebi
i lepšu ocenu nego što postoji na školskoj skali ocenjivanja. Da
mogu, stavili bi na svoje junačke grudi i odlikovanja da bi dokazali
narodu da su dali sve od sebe, a što Srbiji baš ne cvetaju ruže i
oko evropskih integracija (suspendovane) i oko Kosova (izgubljeno),
bogme, i oko ekonomije, zahuktale inflacije, »impozantnih«
deficita, enormne korupcije, jedini pravi krivac je »opstruktivna
i destruktivna« opozicija. Pa kad se pažljivije pogleda, možda
je i bolje biti bez ikakve opozicije, u nekakvom sabornom jedinstvu
svih patriotsko-nacionalnih političkih snaga, nego trpeti
neopravdane kritike i da nam ovi »s druge strane barikade«
u parlamentu i van njega stalno podmeću klipove.
|
|
|
Lakše se briše - Ivan Torov |
|
|
|
petak, 24 oktobar 2008 |
|
Navikao
se ovaj narod u novijoj istoriji na svakojaka čuda. Ona ga, valjda,
i održavaju u životu hraneći ga neprestano nekakvom, po pravilu,
lažnom nadom da će mu - samo što nije - biti bolje. Jedna stara
vlastodržačka i ideološka matrica je dugo opstajala upravo
ubeđujući široke narodne slojeve kako je sve što njeni »delegati«
čine sračunato da im budućnost bude svetla i berićetna, pa i
ovima danas nije baš preveliki napor da nađu formulu kako da svoje
podanike drže u stanju ispraznog iščekivanja, ali i na pristojnoj
distanci. Bar dok ne rešimo »vitalne državne i nacionalne
interese«, recimo, »sačuvamo Kosovo za svagda« ili
da moskovskoj braći po slovenskoj i pravoslavnoj duši osiguramo da
se ovde osećaju kao kod svoje kuće.
Dan
za danom - čudo za čudom. Tako je grčka »radnička klasa«,
makar na jedan dan, načinila pravi dar-mar u svojoj državi
pobunivši se protiv ekonomskih mera, inflacije, srozavanja plata od
strane desničarske vlade, u Srbiji se, pod nepogrešivom
dirigentskom palicom »socijalno-odgovornog« kabineta
Tadić-Cvetković-Daćić, nešto slično ni u snu ne može
zamisliti, a kamoli u stvarnosti desiti. Možeš ruskim državnim
velikodostojnicima i gasnim i naftaškim oligarsima da predaš svo
svoje energetsko (nacionalno) dostojanstvo, mereno milijardama evra
ili dolara i - nikom ništa. Možeš ih odobrovoljiti desetinama
provizijskih miliončića - a zašto im se ne bi i priteklo u pomoć
kad ih je i tamo u Rusiji snašla velika nevolja da zbog »propasti
kapitalizma« preko noći gube teške, neimarskim radom, stečene
milijarde, a sve to, opet, svakodnevno brinući za sudbinu Kosova -
to neće pokolebati ove naše gospodare da i dalje poručuju: »uzmi,
baćuška, koliko misliš da ti treba, bar dok ima...« Možeš
narod, kad je hladno a vreme mu nije, grejati »kulama od
karata«, a kad je toplo, rashlađivatiti poskupljenjem ruskog
gasa od tričavih 60 procenata, ili, pak, telefonskog brbljanja u
postocima koje je teško i izvagati, dići će se poneki
marginalizovani koalicioni partner, koji bi da stekne nešto
političkih poena, tu i tamo poneki medij kome je još preostalo
nešto od profesionalne radoznalosti i odvažnosti. Narod, opet,
ćuti, trpi i pati, zapravo razmišlja kako da se sada sa gasa
prestroji na »jeftinu« struju i doaka državi. A
sindikati? Ma, šta mi reče! Da nisu, možda, to one interesne grupe
i grupice, koje, zapravo, i ne znaju čemu služe, a savršeno
pogađaju kad i šta treba otćutati, čekajući da i same, kao i
naftaši, epsovci, telefondžije, budu rekonstruisane i
dokapitalizovane, pa prodate. Kad se političari diče svojim biznis
veštinama, što to, zaista, ne bi pokušali i sindikalni lideri.
Koga je još briga što su političari opet zavrnuli narod za obećane
besplatne akcije, što će ga, najverovatnije, pridaviti novom
»starom deviznom štednjom«, »nacionalizacijom«
crkavice koju je ostavio za ne daj bože. Ko se još sekira što se
iz afere u aferu - što stihijno, snagom nekakve unutrašnje sile,
koja izbacuje sav prljavi veš na površinu, što organizovano, kao
plod jedne velike, dugotrajnije i fatalne trke domaćih političara i
njihovih partija da naplate »transparentno« tenderisanje
Srbije - tako efektno i bez ikakvih posledica za »ove naše
kumove i tajkune« i političko-tajkunske prišipetlje
razobličava fenomenologija grabeža upotrebe politike kao
najunosnijeg zanimanja, suptilnog sejanja obmana kako nema te
nepravde koja se ne da otkriti. A u stvari, svakodnevno se suočavamo
sa vrhunskom manipulacijom, čija je svrha da »lociranjem«
i »informativnim razgovorima« sa sitnim ribama, stvorimo
privid borbe protiv korupcije i kriminala, možda malkice
kompromitujemo političke protivnike, a usput prikrijemo
najproždrljivije političke i biznis ajkule.
|
|
|
Piramidalne kosovske iluzije - Ivan Torov |
|
|
|
etvrtak, 16 oktobar 2008 |
|
Kažu da se Nil Armstrong dugo i veoma sistematično
spremao šta će, prilikom stupanja na površinu Meseca, reći a da mu poruka ne
bude preterano patetična, još manje pretenciozna. »Mali korak za mene, veliki
za čovečanstvo« je, tako, ušao u istoriju nekako prirodno, kao sastavni deo tog
pionirskog čina, kao nešto što nije bilo smišljeno da zaseni samo »osvajanje«
Meseca.
Taj problem, međutim, srpski »osvajači sveta« ovih dana
nisu imali. Tadićeva i Jeremićeva ne baš diskretna uveravanja kako je
izglasavanje rezolucije u GS UN da Međunarodni sud pravde u Hagu (savetodavno)
proceni legalnost »jednostrano proglašene« kosovske nazvisnosti »veličanstven
trijumf Srbije, ali i čovečanstva«, plod su manjka skromnosti (Srbija spasava
svet) i spremnosti da se realno dimenzioniraju dometi jednog diplomatskog
poteza, kao i uobičajenog manira srpskih političara da sebi, preko njih i
Srbiji, onakvoj kakvu oni zamišljaju, pripisuju natprirodne moći. Tako je
»uspeh« u Njujorku, bez imalo ustezanja i rezervi, domaćoj javnosti prezentiran
kao trijumfalni povratak Srbije na međunarodnu scenu, među nesvrstane pogotovo,
koje smo, inače, usput, posle kraha SFRJ tako neprilično ismejavali. Zatim
sledi poruka kako je sve to, u stvari, konačni raskid sa »srpskom tradicijom«
»pobednika u ratovima, gubitnika u miru«, pa sve do najbesmislenijeg i
najpristrasnijeg tumačenja kako posle ove »pobede« čovečanstvo (zapravo, haški
sud) nema drugog izbora osim da prihvati »činjenicu« da je Srbija bila
uverljivija, dakle, pobedila. Što, opet, sugeriše da je nezamislivo da haške
sudije, urgentno ili sporovozno, drugačije »presude« sem da su Albanci
»nelegalno proglasili nezavisnost«.
|
|
|
Evropi se tresu gaće - Ivan Torov |
|
|
|
petak, 10 oktobar 2008 |
|
Šta bismo mi da nam nema ministra odbrane Dragana
Šutanovca? Verovatno bismo i dalje mislili da je bavljenje politikom, onako
kako to čine političari njegovog kalibra i »renomea«, neka jako ozbiljna
rabota, pa sve što oni kažu treba tako i shvatiti. Ma koliko njihove slavne
misli bile neverovatno površne i plitkoumne i zadivljujuće neodgovorne.
Ipak, nema brige, imamo Šutanovca, živog i zdravog, ornog
za mnoge mirnodopske i druge podvige, tu su i mnogi drugi, njemu slični,
zaduženi za razveseljavanje i zbunjivanje naroda, prava galerija likova koja
nepogrešiuvo ruši predstavu o političarima koji »znaju šta govore«. Nastavi li
ministar zahuktalim tempom, pokopaće nam i poslednju iluziju kako smo, eto, na
dobrom putu, što i nije baš tako loše ako smo odlučili da više ne nasedamo na
svakodnevne političke obmane i kojekakve trikove.
Još se, u stvari, nije stišalo, po nekima, ushićenje, po
drugima, zaprepašćenje javnosti lakoćom i »spretnošću« kojom je ministar vojni
nedavno u Kažiprstu obrazlagao i operacionalizovao koštuničevsko-tadićevsku
priču o vojnoj neutralnosti Srbije i njenoj »istorijskoj« misionarskoj
podobnosti da bude most između Istoka i Zapada, a i »umurujuću« tezu da je snažna
srpska vojska garant stabilnosti na prostoru Zapadnog Balkana, samim tim i
»uverljiv argument« u odbrani »svete srpske zemlje«, Kosova, evo nam Šutanovca
sa novom »ekskluzivom«. Procenivši valjda, kao i zahuktali dvojac
Tadić-Jeremić, da vreme radi za Srbiju i da joj serija »diplomatskih pobeda«
pomaže da bude prodornija, ponosnija, zašto ne, i drskija, ministar je, preko
pariskog dnevnika Figaro, Evropsku uniju ozbiljno upozorio da se ne igra sa
Srbijom, da ona gubi strpljenje, da Brisel MORA što pre da se odluči: ili će
Srbiji otvoriti širom vrata Evropske unije ili će Srbija potražiti »druga
rešenja sa Rusijom.« Kao da mu je u međuvremenu novopečeni »naprednjak«
Tomislav Nikolić nešto patriotski savetovao, tek Šutanovac kaže da Evropa,
»usporavajući naše približavanje Briselu, nastavlja da nas kažnjava zbog
prošlosti i zato što još nismo isporučili jednog čoveka, Ratka Mladića, tražeći
istovremeno da ne budemo bliski s Rusijom.«
|
|
|
Komšije, uzmite se u pamet! - Ivan Torov |
|
|
|
petak, 26 septembar 2008 |
|
Vraća li se to na srpsku, bogme, i regionalnu i svetsku
scenu dobro poznati sindrom moćne i dominantne Srbije? Države, koja bi, makar
za početak, bila »nezaobilazni« – što da ne – i »presudni faktor regulacije
stabilnosti« tzv. zapadnog Balkana? Ekonomski, politički, ali i, kako se iz
Beograda sve češće nagoveštava, vojni?
Dve najnovije izjave vrlo agilnog i ofanzivnog Borisa
Tadića kao da ne ostavljaju nikakvu sumnju oko odgovora, a, opet, sve te dileme
definisane su tako da mogu poslužiti i kao svojevrsna opomena sa preventivnom
namenom, a i kao nagoveštaj da je srpski politički i državni vrh procenio da mu
sve komplikovanije međunarodne okolnosti daju za pravo da svoju, po sopstvenom
shvatanju, inferiornu poziciju zameni nekim oblikom – pokazivanja zuba. Ako ne
prema onima (velikima) s kojima se ne može baš nekažnjeno poigravati, sasvim
izvesno prema malim, reklo bi se, još nemoćnijim susednim državama. Posredno
ili direktno – to više i nije tako bitno.
|
|
|
Demokratska anatema - Ivan Torov |
|
|
|
petak, 19 septembar 2008 |
»Srbija je slobodna i demokratska država«, poručeno nam
je prošlog ponedeljka iz svečane sale Doma Narodne skupštine, dok su ojađeni i
frustrirani preostali Šešeljevi radikali u crnim majicama sa likom svog vođe drekom
pokušavali da nadjačaju »Odu radosti«. U tom nadvikivanju, koje je više
nalikovalo obračunu fudbalskih navijača nego dostojanstvenom obeležavanju
međunarodnog Dana demokratije, »Bože pravde« je odnela ubedljivu prevagu nad
himnom ujedinjene Evrope. A tako valjda i treba da bude, da pokažemo svetu kako
je naše »nacionalno« poimanje »slobode i demokratije« jače od svega što nam se
iz tog »trulog globalističkog sveta« obilato uvozi.
Foto: Alberto Abate, Anatema, 1982, www.galleriaplanetario.it
Da su stvari malo drugačije, što će reći, prizemnije od
prenapregnute patetike, koja, po pravilu, prati ovakve ili slične svečarske
priredbe, pokazalo se tog istog dana popodne kada je vlada, čiji je premijer,
zajedno sa šefom države i predsednicom parlamenta, održao predavanje o
neraskidivoj povezanosti »naše borbe za očuvanje Kosova« sa demokratijom,
saopštila svoje »duboko žaljenje« što će se roman Šeri Džons »Dragulj Medine«,
posle svih peripetija, ipak, pojaviti u slobodnoj prodaji. Vlada je, naime,
nesrećna što su tim potezom »zarad komercijalnih interesa zanemarena i povređena
osećanja pripadnika islamske vereispovesti.« Pravi razlog ove svojevrsne
opominjuće vladine anateme je, u stvari, »nepromišljenost« izdavača koji zbog
tiraža i para stavlja na kocku interese sopstvene države u započetoj svetskoj
borbi za očuvanje svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Dakle, ako
Kosovo, uprkos svemu, izgubimo, greh gubitka pašće na one koji »u složenoj i
osetljivoj političkoj situaciji u svetu« nisu pokazali očekivanu dozu
»nacionalne brige, svesti i patriotizma«.
|
|
|
Slobodni radikali - Ivan Torov |
|
|
|
petak, 12 septembar 2008 |
|
Ko
bi rekao da će srpski radikali za svega nekoliko dana postati hit
sezone. Čak, po mnogo čemu, spektakularniji nego, recimo,
ratifikacija SSP ili energetskog sporazuma sa Rusijom.
Kako
god se radikalski čvor ostavkom Tomislava Nikolića na kormilo SRS
raspleo, ili Šešeljevom »zarđalom kašikom«
prepolovio, očigledno je da je Srbiji bila preko potrebna još jedna
radikalska politička predstava, čiji je krajnji ishod neće učiniti
(ne)srećnijom. Osim što ćemo se po ko zna koji put pitati zašto
se »raskolu« u jednoj ekstremno nacionalističkoj,
primitivno populističkoj političkoj grupaciji pridaje toliko
važnosti u medijskoj i »ekspertskoj« javnosti. Pa i
ničim izazvanoj, još manje valjanim argumentima potkrepljenoj
proceni da će sukob Šešelj-Nikolić blagotvorno, terapetski
takoreći, uticati na »dalji tok nezaustavive demokratizacije i
evropeizacije« Srbije.
Zato
se valjda u nekim ovdašnjim krugovima – po principu »što je
babi milo, to joj se i snilo« – požurilo sa »utemeljenim
spoznajama« da će Nikolićev »udar« na lik i delo
svog političkog učitelja (»Sve što znam u politici naučio
sam od Šešelja«) iz ševeningenske pritvorske jedinice, biti
početak kraja srpskih radikala. Samim tim i (samo)uklanjanja
poslednje prepreke koja ometa »zdrave snage« da Srbiju
upristoje i civilizuju. U tom i takvom prebrzom trčanju,
kragujevački »borac protiv demokrature«, kako radikali
imaju običaj da nazivaju svoje političke rivale, dosadašnji
neprikosnoveni Šešeljev zamenik i nepopustljivi sledbenik njegove
ideologije srpskog nacionalizma, postao je sinonim za »demokratiju«
i »reformatorstvo« istog časa kada je, poslavši
poslednji pozdrav svom »prosvetitelju«, u maniru
šumadijskog šereta i prepredenjaka, »negde zaturio
blanko-ostavke« svojih poslanika.
|
|
|
Stampedo - Ivan Torov |
|
|
|
petak, 05 septembar 2008 |
|
Srbija
nije Kina, ali reprezenti njenog političkog raspoloženja, izgleda,
mnogo vole kineske poslovice. Tako se već poslovični izostanak
prave reakcije vladajućih partija na još jednu militantnu
radikalsku skupštinsku cirkusijadu, uveliko opravdavao »mudrošću«
one čuvene »nije važno jel`
mačka crna ili bela, bitno je da lovi miševe«. Možda će,
posle svega, domaća »mačka« zaista uloviti »nešto«,
ali će morati i da se pomuči da uverljivije nego dosad objasni nije
li cena ponovljene sadomazohističke političke predstave »za
široke narodne mase« prevelika da bi se, onako lakonski, preko nje prešlo u stilu »ćuti i
plivaj, moglo je da bude i gore, a i miša ćemo, kako se čini,
uloviti.«
Kada
se podigla gusta parlamentarna magla odvratnog vonja, lako se moglo
primetiti da je »lov na miševe« u srpskoj varijanti,
zapravo, više bio lov u mutnom, u kome je svaki »lovac«
imao neke svoje računice i kalkulacije, a, opet, svako prezadovoljan
što »onaj drugi« nije stekao bilo kakvu prednost. Kada
je odred radikalskih poslaničkih jurišnica ispucao sve svoje kletve
na »najvećeg srpskog izdajnika« Borisa Tadića,
poželevši mu da mu se »seme zatre« i da ga »sunce
nikad ne ogreje«, sve se najednom, nekim volšebnim putem,
umirilo, strasti
su rashlađene u skupštinskom restoranu,
»sloga« je opet zaposela skupštinske fotelje.
|
|
|