|
Dve fotografije (o političkom pomirenju) - Ivan Milenković |
|
|
|
ponedeljak, 18 avgust 2008 |
|
1. Tadić i Dačić
Ovih je dana nekoliko antologijskih fotografija uresilo naslovne stranice
naših novina. Na jednoj Boris Tadić i Ivica Dačić igraju basket. Tu fotografiju
kao da su komponovali Đorđo de Kiriko, Rene Magrit i Corax, zajedno.
Đorđo de Kiriko bio bi zadužen za metafizičku komponentu: kao i na njegovim
„metafizičkim“ platnima, scena se odigrava usred bela dana, pod raspomamljenim
suncem (temperatura je toga dana kada su Tadić i Dačić igrali basket na Tari
bila barem 37 stepeni), akteri obučeni u belo, scena nestvarna, više komična no
preteća: Dačić pod košem, pogleda uperenog naviše, desnom rukom pokušava da
baci loptu sa strane, izbegavajući tim pokušajem Tadićevu ruku ispruženu u blok.
Magritov ironični udeo bio bi u modnim detaljima: Tadić je u elegantnoj
beloj majici sa kratkim rukavima, što još nekako i može da prođe, ali Dačić je
u beloj košulji sa predugim rukavima zakopčanim oko članaka, što je naprosto
smešno.
Samo bi Coraxu, pak, moglo da padne na pamet da ta dva lika postavi na
košarkaški teren: Dačić, naime, i nije baš košarkaške konstitucije. Naravno da
je reč o ritualnom činu, o sceni za javnost, kao i kada političari sade drveće
ili u izglancanim crnim cipelama i elegantnim odelima ubacuju lopatu betona u
temelj kako bi označili početak gradnje, ali ima nečeg u toj fotografiji što
odiše apsurdom, komikom, mukom, smehom, ima nečeg blesavog, ima nečeg na šta
bi, možda, trebalo da se navikavamo.
Sa jedne strane politika je stvaranje i održavanje racionalnog poretka, ali
sa druge strane ona je događaj koji izmiče proračunima (politička odluka,
naime, ne mora da počiva ni na kakvim proračunima ili predviđanjima), pa je
utoliko ta fotografija izraz napora da se konstituiše nekakav racionalni temelj
političkog delovanja. Tadić i Dačić moraju jedan drugoga da ubede u uzajamnu
lojalnost i oni to i čine kako znaju i umeju (uglavnom usiljeno i teško, ali
stiskaju zube i rade): zajednički grade puteve, zajednički dočekuju rumunskog
predsednika i vode ga na Taru, igraju basket i uopšte druže se.
Prizor je to koji teško može da izazove napad radosti i sreće, ali ako ne
uočimo napor da se takav prizor uopšte uprizori, ako zaboravimo da je apsurd te
fotografije manja cena od, recimo, radikala i Koštunice na vlasti, ako, čak,
pomislimo da je ta scena uslov mogućnosti da se Srbija iskobelja iz sengrupa u
koji su je radikali i Koštunica tako etnuzijastički trpali (i Dačić većim deom
svoje karijere, da se ne zaboravi), ako, dakle, u toj fotogtrafiji ne vidimo
ništa od toga, onda je prilična verovatnoća da nećemo uočiti ni mogućnost
konstituisanja političkog prostora na ovdašnjoj unakaženoj političkoj sceni.
|
|
|
Tri pekinška prsta - Ivan Milenković |
|
|
|
utorak, 12 avgust 2008 |
|
Kada su se na otvaranju Olimpijade srpski sportisti
pojavili na stadionu, srpski predsednik i ministar inostranih dela ustali su da
bi ih pozdravili, ali za razliku od drugih političara koji su pozdravljanje
obavljali uglavnom staromodnim mahanjem ruku, ova dvojica su to uradila na malo
neobičan način: podigla su po tri prsta na svakoj ruci.
Po rečima predsednika Tadića, koje prenosi Politika od 10.
avgusta, taj gest je malo iznenadio američkog predsednika Buša, pa ga je ovaj
pitao, Buš Tadića to jest, šta mu to znači, to sa tri prsta. Tadić je ovako
objasnio šta je odgovorio Bušu: „To je sveto trojstvo, što je njemu bilo
zanimljivo da usvoji sada deo našeg identiteta“ i dodao (premda je i ovo bilo dovoljno)
da se „za to borimo i da je to naša ideja“.
|
|
|
Radikali i dosada - Ivan Milenković |
|
|
|
ponedeljak, 04 avgust 2008 |
Potpuno je zapanjujuće da niko od sve silesije posmatrača, komentatora i
(b)analitičara srpske političke scene, nije uočio osnovni razlog divljanja za
vreme radikalskog mitinga: dosadu. Neutešnu dosadu. Razornu dosadu. Očaj
dosade. Da li je, molim vas, iko od vas, gospođe i gospodo ignoranti, slušao
šta je sve nadolazilo sa te bine, u utorak 29. jula? Mislim, nije bilo potrebe
da budemo tamo, u toj gomilici nesrećnih i uglavnom pijanih belih muškaraca, da
bismo znali šta će se čuti sa radikalske bine: sve same gluposti i budalaštine,
naravno, ali to je, ljudi moji, trajalo i trajalo i trajalo i trajalo i šta je
drugo tim unesrećenim belim muškarcina okupljenim oko bine preostalo osim da, u
potpunom očaju, lagano cirkaju i zaboravljaju i sebe i stvarnost i svoje nesrećne
očeve i nesrećne majke i nesrećne devojke i žene i momke (ups, pardon, tamo
nije bilo muškaraca koji imaju dečka) i nesrećne radikale, šta je, dakle, tim
ljudima, u međuvremenu lišenih i ono malo svesti kojom, kao, vladaju dok su
trezni, preostalo posle više od dva sata potpunog beznađa osim da junački i
karakteristično radikalski nasrnu na opake izloge, zloćudne žardinjere,
tiranske kante za smeće i neprijatno pokretne policajce koji, za razliku od
izloga, žardinjera i kanti za smeće, umeju i da uzvrate?
|
|
|
Ko je uhitio Karadžića i zbog čega? - Ivan Milenković |
|
|
|
utorak, 29 juli 2008 |
Odmah da kažem: nemam pojma. Niti me, iskren da budem,
zanima. Sasvim sam zadovoljan time što je uhvaćen. Utoliko bi svako ko od ovog
teksta očekuje bilo kakvu informaciju koju nije pronašao u novinama trebalo
odmah da odustane. Ovo je dobronamerna preporuka. Ukoliko, pak, ima onih koje
zanima logika događaja, e, tu će, možda, već biti neke vajde.
Sve je počelo jednog kišovitog letnjeg dana... osim ako
nije bio sunčan i suv... kada je predsednica skupštine Republike Srbije,
doktorka Đukić-Dejanović, visokokotirajuća u hijerarhiji Socijalističke partije
Srbije, prilično naprasno proglasila dvonedeljnu pauzu u radu parlamenta. Jeste
da su radikali divljali, ali zar je to ikoga iznenadilo? Iste večeri uhitilo je
Radovana Karadžića. A onda je Ivica Dačić izjavio da nema ništa s tim. Ajde!
Verovatno bi bilo zgodnije kada se sve ovo ne bi događalo
baš nama, ali s nešto distance prema događajima i prema sebi, ovdašnji
posmatrač zbivanja ovdašnjih (i, hteo ne hteo, njihov učesnik) morao bi da
prizna da je reč o urnebesnim kombinacijama. Nije isključeno da je sve što se
događalo od trenutka kada je predsednica parlamenta prekinula zasedanje, samo
sticaj okolnosti, samo nasumično slaganja kockica, slepo odvijanje slučaja, što
bi značilo da ovu političku burlesku (krajnje ozbiljnu, razume se, burleska
mora biti ozbiljnom da bi uopšte bila burleska) nije režirao niko, ali prokleta
logika ne može da odoli, a da čitavom zbitiju sa hapšenjem Karadžić Radovana,
čak i pre nego što se karte budu pootvarale (a pootvaraće se, saznaćemo sve, i
ko ga je hapsio, i kako, i gde, i ko je za to znao, a ko nije), ne prida
značenje koje se protivi sudbinskim sklopovima.
|
|
|
O jednoj Koraksovoj karikaturi - Ivan Milenković |
|
|
|
utorak, 22 juli 2008 |
|
Na Koraksovoj karikaturi, objavljenoj u „Danasu“ od
8. jula, vidimo samog Koraksa kako, sedeći za svojim radnim stolom, u kantu za
smeće upravo odlaže svog malog
Koštunicu, dok iz kante već viri njegov,
Koraksov, mali Milošević.
Zašto je ova karikatura genijalna?
Na ravni poruke stvar je potpuno prozirna:
Koštuničina era je upravo okončana i Koraks baca u smeće svoj glavni lik iz te
ere. Neće mu (nada se Koraks, a i mi s njim) taj lik više biti potreban. I mali
je Milošević, onaj koji viri iz kante, takođe veoma dugo bio glavni Koraksov
lik, već neko vreme je u kanti, ali se, tu i tamo, ume ponovo ukazati u
njegovim karikaturama (pre svega kao zloduh).
Na ravni tumačenja može se primetiti da biti
Koraksov glavni lik nipošto nije čast koju bi poželeo bilo ko ko drži do sebe
(videti, na istu temu, odličnu nuspojavu Teofila Pančića u „Vremenu“ od 10.
jula).
Na ravni recepcije Koraksovih karikatura, pa i ove
o kojoj je reč, verovatno ne bi bilo teško pokazati da one ne samo da nisu
smešne, već su i potpuno nerazumljive respektibilnom delu srpske populacije,
pri čemu razumljivost i neuočavanje komičnog elementa nisu stvar naprosto
odsustva smisla za humor, ili pripadnosti određenoj, manje obrazovanoj socijalnoj
grupaciji, već pre svega pripadnosti određenom političkom pogledu na svet. Teško
da su slobisti (sa izuzetkom Milana Milutinovića, po sopstvenom priznanju)
uživali u Koraksovim karikaturama, a sme se tvrditi, čini se bez velike bojazni
od greške, da oni, naprosto, karikature nisu razumeli ni na ravni poruke.
|
|
|
Čeda i posledice - Ivan Milenković |
|
|
|
etvrtak, 17 juli 2008 |
|
1. Sadašnjost (ili: o vidljivosti)
Trima malim parlamentarnim partijama, DSS, SPS i LDP, u narednom periodu,
do sledećih parlamentarnih izbora dakle, bili oni redovni ili vanredni,
predstoji žestoka borba za opstanak. DSS Vojislava Koštunice možda i neće da
ispadne iz prve lige (parlamenta), ali ako ne napravi radikalan zaokret od
radikalizma u koji ga je uveo Koštunica, odnosno ukoliko ne postane podnošljiva
konzervativna stranka sa po kojom suvislom idejom, DSS gotovo da nema izgleda
da uveća svoje biračko telo, ali je zato na odličnom putu da ga umanji. Predlog
za promenom šefa stranke ovde nikako ne bi trebalo razumeti kao ciničnu
intervenciju, već kao normalnu reakciju u pokušaju da se stranka, koja se
respektibilnom brzinom topi, održi u životu. Perpsektive SPS su, u ovom
trenutku, najneizvesnije i najdirektnije zavise od Dačićeve sposobnosti da
najzad uradi nešto i na polzu ove zemlje koju je tako veselo razarao više od
decenije. U poređenju sa ove dve stranke LDP Čedomira Jovanovića, kao savremena
partija (doduše ne sasvim jasnog ideološkog profila) koja cilja na mlado
biračko telo i koja pokušava da promoviše vrednosti koje se prepoznaju kao
“evropske” – znaci navoda označavaju izvesnu zadršku koja se protivi olakim
upotrebama s jedne, i obilnim zloupotrebama te sintagme s druge strane – nesumnjivo
ima izgledniju perspektivu, ali, isto tako, LDP je pokazao da ima solidne kapacitete
da sam sebe zatre, naročito uzimajući u obzir njegovu vrlo nezahvalnu
(o)poziciju u postojećoj raspodeli karata. Iako formalno nije na vlasti LDP će,
ideološki i programski, morati da podržava najveći deo poteza Tadićeve vlade,
dok u kritici mora da pokaže različitost u odnosu na radikale i DSS. Drugim
rečima, LDP se nalazi uz skute džina koji raste, u senci DS Borisa Tadića, a da
mu ne može biti ni jasna podrška, ni jasna opozicija. (Verovatno nije potrebno
previše obrazlagati da, uprkos strateškom partnerstvu, DS na LDP neće da gleda
s ljubavlju i to ne toliko zbog skorašnjeg “neverstva” koliko zbog toga što je
LDP stranka koja računa, barem za sada, na isto biračko telo.) Na prvi pogled takva
pozicija daje širok manevarski prostor, ali s obzirom na unutrašnju dinamiku
LDP – partija liberalne orijentacije nesklona ustupcima –, pa i samog Čedomira
Jovanovića – tehnolog vlasti bez jasno artikulisanih strateških političkih
ciljeva u širem smislu –, prostor koji želi da zaprema LDP uopšte nije udoban.
Osnovni problem LDP biće vidljivost: ukoliko uspe da izađe iz senke DS, a da,
istovremeno, održi jasnu distancu u odnosu na ekstremmno političko krilo,
odnosno ukoliko se nametne javnosti dobrim i jasnim idejama na dovoljno
razborit i ubedljiv način, LDP ima šansu da preživi.
Kako to uraditi?
|
|
|
Ubistvo hobotnicom - Ivan Milenković |
|
|
|
subota, 05 juli 2008 |
U
jednoj epizodi neke od namnoženih serija o forenzičarima koji,
služeći se naukom i naučnim dostignućima, pomažu policiji u
razrešavanju bizarnih ubistava, priča počinje u jednom
neverovatnom njujorškom restoranu u kojem, ako ste radi, možete
pojesti neke od najodvratnijih oblika zemaljskog života: insekte,
bube, gliste, zmije, morske plodove – i to žive (za gadljive nesto
od toga može se
ispohovati, jel'). Specijalitet nad specijalitetima je omanja, ali
živa hobotnica (it. piovra).
Ona se konzumira na sledeći način: naročitim štapićem koji se,
verovatno, rastapa u našoj utrobi, hobotnicu najpre zeznete, odnosno
štapić postavite tako da ga ona obuhvati svojim pipcima, posle čega
je hitrim pokretom, onako primljenu na štapić i živu (samo
zeznutu), sručite niz grlo, a želudačni sokovi obave ostalo. Ovde
se po strani mora ostaviti rasprava o ukusima i uživanju u jelu, a
treba još dodati da je namotavanje hobotnice na štap veština koja
se mora veoma dobro naučiti, jer konzumiranje žive hobotnice ne
samo što je, hm, malo neobično, nego može da bude opasno.
|
|
|
Suverenost i posledice - Ivan Milenković |
|
|
|
nedelja, 29 juni 2008 |
|
Koštunica,
naravno, nije izgubio Kosovo – izgubili su ga, da se ne zaboravi,
Milošević, Šešelj, Nikolić, Dačić, Vučić, Mrkonjić & co
– ali je svojom sumanutom politikom insistiranja na očuvanju
suverenosti Srbije, politikom u koju je uvukao celokupnu političku
elitu Srbije, napravio štetu za čije će saniranje biti potrebno,
da citiramo samog dr Koštunicu, „mnogo, mnogo godina“.
Iako
bi uzimajući u obzir njegovo obrazovanje i njegovu naučnu karijeru,
Koštinica morao da vlada barem
teorijskim pristupom (ili bolje: pristupima) suverenosti, ispostavilo
se da on, valjda od previše vremena skrckanog po partijskim
prostorijama, u zgradi vlade i onoj jaruzi u kojoj je uporno
proslavljao Dan državnosti (umesto da je, kao drug Uljanov, sedeo na
tavanu i učio, učio, učio...), nema pojma šta se događa ni na
teorijskoj, niti na real-političkoj ravni.
|
|
|
Mit o nacionalnom pomirenju - Ivan Milenković |
|
|
|
nedelja, 22 juni 2008 |
|
Kada
Tadić progovori o nacionalnom pomirenju, a nacionalno svesna
inteligencija razdragano podrži tu njegovu nepromišljenu i
nedomišljenu fintu, belodano je da tu nešto (ništa) ne valja,
i to manje zbog Tadićevih olako izgovorenih reči, tog jeftinog
političkog trika, koliko zbog razdraganosti nacionalne
inteligencije: šta god je ova potonja, nacionalna inteligencija to
jest, podržala, otišlo je u vražju mater (utoliko Tadić ima dobre
razloge da se zabrine za sebe).
Šta
je, dakle, sadržina plemenitog usklika o nacionalnom pomirenju? Bilo
je nekih Srba koji su, koliko do juče, tamanili najpre nesrpski
živalj u ime plemenite nacionalne ideje (ideje nacionalnog), pa su
potom, kada je ponestalo nesrba prionuli na same
Srbe. Valja dodati, istini za volju, da ovi poslednji Srbi i nisu
bili neki Srbi – eno vam ga Đinđić – pa je utoliko veliko
pitanje, s gledišta nacionalno svesne inteligencije, da li je tu
uopšte reč o srpsko-srpskim razmiricama, ili naprosto o procesu
prirodne selekcije.
|
|
|
Slučaj Tadić - Ivan Milenković |
|
|
|
ponedeljak, 16 juni 2008 |
Tadićevo sluzavo, glupo, a nadasve nepotrebno i nedelatno
stavljanje Đinđića i Miloševića u istu moralnu ravan – kao što bi jednako
gnusno bilo postaviti ih na isti civilizacijski, evolutivan, politički nivo –
izaziva savršeno prirodnu reakciju koja se kreće u rasponu od fizičkog gađenja
i potpune zanemelosti (šta reći?), do precizne moralne vivisekcije slučaja, kao
što ju je Žarko Korać izveo u Peščaniku od 13.08.08: kao da će Tadić bilo koga,
Dačić including, ubediti da on to
zaista misli (naime da su ta dva čoveka, ubica i njegova žrtva, jednako vredni
suza), ili kao da će njegova budalaština da proizvede bilo kakav učinak na onoj
strani zarad koje je izrečena (neće).
|
|
|