|
Politika i moć - Borka Pavićević |
|
|
|
sreda, 03 septembar 2008 |
|
Uvek sam se pitala koliko civila košta moć mnogih naših muškaraca na vlasti. Istovremeno, koliko su u
stanju da zamene političnost za moć. Pa misle da je to isto.
Klub književnika u Beogradu ne radi
više u starom sastavu, došlo je tranziciono vreme u kome se menja
sve, pa i Klub književnika, promenila se i Madera, i Srpska kafana,
sve sami centri one fatalne zakulisne moći, u kojima su se donosile
odluke, uređivale novine, izdavačka preduzeća, pravili repertoari
pozorišta, stvarali vicevi i anegdote koji su trenutno, a i trajno,
uredovali u kulturnoj i ne samo kulturnoj politici. Zato je veoma
teško ustanoviti kako je dolazilo do nekih odluka, pa i zabrana,
osuda ili neviđenih uspeha na kulturnoj sceni. Taj deo socijalne
istorije gotovo je nepoznat. Zamislite šta bi sve bilo jasnije kada
bismo imali snimak presretanih razgovora iz ovih institucija kulture.
U kojima su, dakako, sedeli i svi posmatrači koji su tokom rata i
tranzicije počeli da igraju glavnu ulogu. U tome je kontinuitet,
jači od svih diskontinuiteta, i svih javnih događaja.
|
|
|
Pranje ruku - Borka Pavićević |
|
|
|
etvrtak, 28 avgust 2008 |
|
Pre nekoliko godina, a upravo nakon oluje koja se podigla oko
objavljivanja karikatura oko proroka Muhameda u Danskoj, u stokholmskom
"Sodra" teatru prisustvovala sam raspravi o slobodi izražavanja. Kao
što je to upisano u sve kodekse demokratskog koncenzusa, u raspravi su
učestvovali predstavnici crkava, te intelektualci, pisci i prevodioci.
To bi, dakle, trebalo da znači da je rasprava bila interdisciplinarna i
multikulturalna. Da je bila primer tolerantnosti i uzajamnog
razumevanja. Skandinavske zemlje su i pokretači Ruždijevog komiteta,
čiji je cilj zaštita sloboda izražavanja. Skup je otvorila Leila
Frejland, tadašnji ministar spoljnih poslova Švedske, a i zatvorila ga,
budući da je običaj, za nas veoma uputan, da ministri i drugi
političari ostaju na ovakvim skupovima sve vreme, i da saslušaju o čemu
prisutni govore, e ne bi li bolje "odrađivali svoj posao".
Pre svega, bilo je krcato u publici, u duhu tolerancije bilo je i
dece na sceni, ako ste i majka, pored toga što ste pisac, gde bi bilo
vaše dete za vreme šestočasovne rasprave, ako ne sa vama.
|
|
|
Verujem i želim - Borka Pavićević |
|
|
|
etvrtak, 21 avgust 2008 |
|
Ne znam da li ste primetili, ali meni
se čini da u poslednje vreme naši političari sve sa Predsednikom na čelu imaju
običaj da kažu "Ja želim da verujem", "Verujem da ćemo
uspeti", a naročito je u upotrebi, i to ne samo kod nas, već koliko vidim
i čujem i u međunarodnoj zajednici, iskaz "Ja ću učiniti sve", ili
"Mi ćemo učiniti sve".
Veoma me je obradovala vest o
institucionalizaciji gradske vlade, a istovremeno i činjenica da su na dnevnom
redu razgovori o deportizaciji funkcija, te da je i Liberalno-demokratska
partija uspela da se izbori za takvo stručno mesto u sekretarijatu za
urbanizam.
"Ja želim da verujem", iako
ne verujem, da će civili, građani, prestati da budu ganjani urbanističkim
haosom, baš kao što su u vremenima rata bili ganjani etničkim čišćenjem,
mobilizacijom, pretnjama, ucenama, ubistvima, jer kao što vidim, a nije mi to
prvi put, pa ponavljam, čovek zaista ne zna šta je grđe, da li to što je
rušeno, posebno kada se radilo o "drugima", ili ono što je ovde
sazidano.
|
|
|
Beležnice Mire Trailović - Borka Pavićević |
|
|
|
sreda, 06 avgust 2008 |
|
U aprilu mesecu - sada mi se čini već
veoma davno, jer šta se sve nije u međuvremenu zbilo - brutalno sam pokradena i
ostadoh bez svojih gotovo četrdeset godina skupljanih telefonskih beležnica. I
sada vidim imena, adrese i brojeve u njima, kada se god za to ukaže nužnost,
mašim se u stvarnosti ili u snu za stranicom, uglom, šifrom pod kojom su bili
upisani, tačno onako kako je u tom času, kada su upisani, bilo logično. Znajući
do koje je to mere traumatično, moj prijatelj Jovan Ćirilov bio je tako neverovatno
dobar da isprodukuje jednu takvu beležnicu, ispisao mi je u novoj i lepoj
svesci sve one telefone za koje je znao da su mi potrebni, sa samo njemu
svojstvenim predgovorom da možda, između svih onih upisanih, ima i onih koji mi
se možda danas ne sviđaju.
U međuvremenu, bila sam u Rovinju.
Tamo sam, ne može biti drukčije, u lepoti toga grada zbirala nove i stare
žitelje, nova i nekadašnja vrata, imena i prezimena na njima, posebno u ulici Via
del Monte, Bregovita, sve do broja dvadeset i devet, gde je ostao u nekadašnjoj
bašti jedan visoki, možda u tom delu Rovinja najviši čempres. Za kojeg se
susedi bore da opstane, s obrazloženjem da je ušao u turistički prospekt, u
zaštićeni izgled Rovinja.
|
|
|
Zajednica sećanja - Borka Pavićević |
|
|
|
sreda, 23 juli 2008 |
|
Još jedna neprospavana noć. Pokušavam
da se prisetim mnogih neprospavanih noći od devedeset i prve do danas. Kako to
neko reče u povodu genocida u Srebrenici - oni koji su to počinili ukrali su
nam vreme. Taj izbačaj iz vremena, to katapultiranje iz sveta, činom hapšenja
Radovana Karadžića kao da je počelo da se namiruje, da se uravnotežava, da se
sustiže.
Umro komandant Jasenovca Dinko Šakić.
Šezdeset godina je trebalo da se otkrije Peter Egner. Koliko godina je trebalo da
se pravdi privede Karadžić? Negde između ovih vremena može se tražiti ravnoteža
u odnosima sa svetom, u obračunu sa zlom fašizma. Ravnoteža u vremenu i
prostoru.
Ili, da pokušam da izbegnem
patetičnost, pa da kažem da je zbrajanje rezultata u trci sa vremenom jedan
naspram pet u korist nove vlade, te Vukčevića i Ljajića. Naime, suštinsku
izjavu dala je Ljiljana, supruga Radovana Karadžića: "Sada bar znam da je
živ." To je najbliže osećanju žrtava, onih koji znaju da njihovi bližnji
nisu više živi. Mrtvi ne znaju da je Karadžić uhapšen. Žrtve ne znaju. Dakle,
upravo tu, između života i smrti, kreću se u ovom času osećanja i misli onih
koji se bave suštinama, za razliku od javnoga govora. Pri tome, da budem
precizna, pod suštinskim govorom podrazumevam konferenciju za štampu
Koordinacionog tima za saradnju sa Tribunalom u Hagu.
Teško je zamisliti kako se u ovom času
osećaju svi oni koji su oštećeni za čitave svoje živote, koji su lišeni
mogućnosti da ih dožive sa bližnjima kojih više nema. Mogu da mislim na njih.
Ali, ako hoćemo da uspostavimo, kao društvo, "zajednicu sećanja",
onda su činjenice, njihova rekonstrukcija, ono čime treba da se bavimo, a ne da
unapred iskonstruisanom "politikom sećanja" u ime politike imamo
nadzor nad prošlošću.
Hapšenje Radovana Karadžića bitan je čin za konsenzus
zajednice da radi svoje budućnosti do pročišćenja raspravlja o svojoj prošlosti
i o zločinima u njoj. Zato je svaki pokušaj da se ovaj čin stavi u
"anticivilizacijski" kontekst - još jedan pokušaj da se prošlost
učini nerazgovetnom, manipulativnom, relativnom i da se oslabi snaga društva da
izađe na kraj sa sopstvenom prošlošću. Istovremeno, ako se pozabavimo analizama
javnoga govora, izjavama tokom dugog niza godina, videćemo da su o
"civilizaciji" i "civilizacijskom" ovde najviše govorili
oni koji su je iz časa u čas, tokom svog političkog i ratnog delovanja,
dovodili u pitanje.
Međunarodno pravo i domaće zakonodavstvo moraju
biti u skladu. Tako je, parafraziram, izjavila predsednica Skupštine Slavica
Đukić-Dejanović. To je, dakle, rekla država. No, čini mi se da za sve nas, koji
nismo oštećeni u toj meri kao žrtve, ostaje da se prisetimo, da rekapituliramo,
da prizovemo sve noći bez sna u toku svih ovih dugih godina, godina razora
prostora i vremena, i da svedočimo, pred sobom i pred drugima, da više ne
izgovaramo "ono što se dogodilo" već da imenujemo prošlost, te da
tako zaista skinemo blasfemiju s civilizacije, sa zloupotrebe svih suštinskih
reči, s brukanja svih svetskih i naših tekovina. Najbitnije jeste da prolazeći
kroz jedan takav proces postanemo zajednica, društvo i država u SVOM VREMENU I
PROSTORU.
|
|
|
Prednost imoralizma - Borka Pavićević |
|
|
|
sreda, 16 juli 2008 |
|
Nije jednostavno, jer reći - makar u
natruhama - nešto što bi zvučalo kao moralizam upad je u lošu strategiju kojom
pragma "pomirenja", moralizam bez potrebe, zaodeva jednu istorijsku
nužnost, ili jednu realnu situaciju, ili jednu evoluciju. Dakle, moralizam mi
se čini sumnjivim, ali činjenice prošlosti ne.
Bilo da stojiš na Trgu Republike u
znak poštovanja i solidarnosti sa žrtvama genocida u Srebrenici, ili u bašti
ambasade Republike Francuske, na dan četrnaestog jula, na različite načine vrti
se ista misao koja se kreće negde između političnosti i konstruktivnosti, pa i
pristojnosti, te neodoljivo tačne Krležine pesme "Nad otvorenim grobom
tužni zbore". Pa se setiš kako je to Balzak već sve napisao. Pa kako je
sve to bivalo od Revolucije do Direktorijuma. Pred Evropom koja će doći.
Jeste, glatko, bez zazora i dvoumice,
neko od nosilaca evolucije ovih dana reče kako je u Srebrenici izvršen genocid.
Setih se mnogih reakcija u parlamentu na desetogodišnjicu Srebrenice, povodom
predloga Deklaracije o Srebrenici u kojoj se predlagalo da se
"događaj" u Srebrenici imenuje genocidom, te da se ne može
relativizovati. Tada to nije dolazilo u obzir, već je nastupila pomama od novih
deklaracija u ime svih žrtava "naših" i "njihovih", i svih
zločina u daljoj i bližoj istoriji, kako "naših" tako i
"njihovih".
|
|
|
TELESNO SMO ZAVISNI OD POLITIKE - Borka Pavićević |
|
|
|
ponedeljak, 14 juli 2008 |
Razgovarao: Dejan Kožul
U pitanju je jedan politički,
pragmatični trenutak pravljenja ovakve koalicije. Ali zašto se to
pretvara u moralno pitanje? U čemu je problem? Ni Srebrenica nije samo
moralističko pitanje, nego je i istorijsko, političko... a ispada da je
to samo moralistički problem jednog određenog kruga ljudi. Zašto se
sada moraju ljubiti i grliti? Zašto se dodaje moralno objašnjenje
nečemu što može biti liberalna, pragmatična, interesna koalicija.
Obeležavanje godišnjice genocida u Srebrenici, u Beogradu, proteklo je bez incidenata koji su krasili
dosadašnja slična okupljanja. Grad nad kojim se donedavno nadvijala
radikalska vlast i koji još ne zna ko će da rukovodi njime, pokazao je
drugačije lice u noći kada su se na Trgu Republike okupili predstavnici
nevladinih organizacija, koji su uz pomoć Majki Srebrenice
pozvali Beograd i njegove građane da osude zločine nad Bošnjacima.
Incidenata nije bilo, iako je poneki prolaznik znao da opsuje i uputi
koju pogrdnu reč okupljenima.
Među njima bila je i Borka Pavićević, direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju, jedne od retkih ustanova zdravog razuma
koja od 1994. godine pokušava da dekontaminira zatrovane umove.
Neposredno pred rešenje pitanja vlasti u Beogradu i na dan srebreničke
tragedije, razgovarali smo sa Borkom Pavićević o Beogradu, njegovim
stanovnicima i o povratku SPS, pomirenjima...
|
|
|